Po njenim riječima, za to može i mora jedino da se pobrine BiH kao država, kojoj je to i obaveza.
Od februara najveću podršku ljudima koji su se zatekli u Bosni i Hercegovini pružaju upravo njeni stanovnici, ali mi kao individue možemo pomoći ljudima oko prehrane i odjeće, dok je smještaj nešto za što se, zaista, država mora pobrinuti. Smještaj je ustvari najurgentnija stvar, jer pored činjenice da se ljudima zbog nedostatka smještaja uskraćuje pravo da traže azil, uskoro nam dolazi i zima i onda će biti gotovo nemoguće boraviti i spavati na ulicama – upozorava Mlinarević.
Obaveze se, dodaje ona, ne završavaju ni samo na pronalasku adekvatnog smještaja za brojne ljude koji sada borave na otvorenom, u parkovima, pod šatorima ili u neadekvatnim zgradama.
– Moramo misliti na činjenicu da je nekim ljudima potrebna medicinska pomoć. Već smo imali i nekoliko poroda u Bosni i Hercegovini. Treba se pružiti podrška i maloljetnim osobama. Djeca koja su ovdje trebalo bi da se uključe u škole… Pojedinačno se može uraditi nešto malo, ali za sistematski odgovor zaista je potrebno da se država ozbiljno uključi – kaže ona.
Dodaje da građani BiH od februara „dokazuju“ da se može pomoći i bez organizacija, ali da je vrijeme da se insistira na obavezi države i organizacija koje su već tu da se ljudi zbrinu.
– Prijedlozi koje sada imamo oko otvaranja kampova to jest logora, su užasno problematični i nehumani, jer to ne omogućava ljudima koji se tu smjeste normalan život. Možda može biti privremeno kratkoročno rješenje, ali mene je strah da mi ništa nikada ne završimo do kraja i ako smjestimo ljude u logore, strah me je da ćemo ih tu i zaboraviti – ističe Mlinarević.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu