Svoje dramatično iskustvo 32-godišnjakinja je podijelila s pratiocima na Fejsbuku, a oni su nastavili da dijele njenu objavu u želji da što više ljudi shvati koliko je Kovid-19 teška bolest, čak i za mlade i zdrave ljude, prenosi Jutarnji.
– Čitaš o tim neprestano povećavajućim brojkama, čini ti se kao da nikada neće stati, čitaš o tome kako mladi nisu toliko ugroženi, kako Kovid ne napada toliko mlade, zdrave, jake i vesele ljude. Čitaš svjedočanstva o mladima koji su je preboljeli kao malo teža gripa, ili još i lakše. A onda dođe vrijeme na tebe. Uprkos svim brojkama, vjerovatnoćama, mogućnostima. Počne zaista kao malo jača gripa, ili upala sinusa, uz desetak dana visoke temperature. I taman kad pomisliš da je to to, da ide na bolje, ti shvatiš da je u tebi nešto puno puno jače i ozbiljnije…
Pa te premjeste u bolnicu gdje više ne znaš koja je tvoja soba, koji je tvoj krevet, zbog tog rapidnog pogoršanja i svakih par minuta: “Nije dobro, moramo ipak nešto drugo…” I tako si prepušten tom timu ljudi, presvlače te, okreću, traže nepostojeće vene satima po rukama, prepušten si sam sebi i toj bolesti za koju se više neću ni usuditi tako da je nazivam. Dobila je kod mene neko strahopoštovanje, neku užasnu jačinu i gorčinu i ne mogu je više nazivati “samo bolešću”. A mlada sam. A zdrava sam. A ovo je definitivno najgori period u mom životu – prisjetila se.
Usred noći ljekari su došli po nju i rekli da mora skinuti sve sa sebe i da je vode u respiracioni centar. Mobilni je morala da ostavi, tek nakratko je mogla nekoga da nazove, piše 24 sata.
– Ta jedna sekunda za nazvati one koje voliš. Ta jedna sekunda u kojoj moraš odabrati koji ćeš broj okrenuti… Ta jedna sekunda nakon koje znaš da te čeka nešto najgore na svijetu… Suze su potekle same od sebe jer je ta sekunda bila apsolutno preteška. Nazoveš i kažeš “Volim te…” pa čuješ suze i s druge strane slušalice. Šta drugo. Šta drugo reći. Ostavljaš sve iza sebe i ideš u nepoznato. Sve te boli, svaki udisaj je najveća muka na svijetu, srce lupa milion puta u sekundi, nikad takav strah nije osjetilo, a i dalje jedino razmišljaš o tome: “Nazovite koga imate i krećemo”. Prokleta bila ova bolest. Prokleto bilo ono što čini svim hrabrim ljudima koje posljednjih dana gledam oko sebe, pa i onima koji tako nesebično pokušavaju da pomognu. Prokleto bilo sve što te natjera da ležiš bespomoćno uz hiljade pitanja po glavi i samo se pitaš hoće li oko zore biti lijep izlazak sunca, samo da još nešto predivno od života vidiš. Proklete bile sekunde koje traju kao godine i ta neizvjesnost koja ti dokazuje šta je jedino važno u životu – napisala je Ana.
“I dalje mi je kiseonik najbolji prijatelj”
– A onda kad misliš da više ne možeš, kad je stvarno najlakše odustati, kad je bol neizdrživa, a muka prejaka… pa dođe jedna medicinska sestra, usred noći, dočeka me budnu i kaže: “Nisam ti stigla prije reći, ali mama zove stalno i rekla je samo da ti kažem da te voli”. O moj Bože, pa plačući sam dočekala ono svitanje. I onda evo prođe devet dugih dana. Disati je lakše, ali ništa drugo baš i nije. I dalje mi je kiseonik najbolji prijatelj kojeg ne skidam nikad. I dalje zavisim od ljudi oko sebe za mrvicu vode jer ni to ne mogu sama… ali nadam se da ide na bolje. Kroz prozor osjetim neki lagani povjetarac pa se nadam da će večeras biti malo lakše spavati. Svjetla grada tako su lijepa i ova zgrada preko puta bolnice me drži na životu jer često brojim prozore upaljenih svjetala, razmišljam o ljudima koji tamo bezbrižno kuvaju, gledaju televiziju, grle se na kauču… I to mi malo pomogne da prođe vrijeme. Zamislite kako smiješno, kako se cijeli svijet okrene za samo nekoliko trenutaka – dodala je.
Na kraju, zahvalila se svima koji su bili uz nju u tim teškim trenucima.
– Jedno beskrajno hvala svima koji su bili uz mene, pisali uzaludne poruke na moj ugašeni telefon, sve ću ih pročitati i na njih odgovoriti, ali znajte da mi puno znače. Hvala mojima koji su bili u mislima uz mene svakog trenutka svakog dana, besomučno zvali sve informacije i izgnjavili cjelokupno Kovid odjeljenje tu u bolnici (mislim da smo im već i dosadili…). Hvala mojim “volim te” pozivima i tome što su me držali u životu čak i kad sam bila skroz sama. Hvala svima…I znam da sad to stvarno zvuči kao kliše, vama koji ovo čitate iz topline svojih domova…ali čuvajte se. A ja idem polako dalje. Udisaj za udisajem, gutljaj vode jedan za drugim, trenutak po trenutak, s mislima o svim onim osmjesima koje tek treba da podijelim sa svijetom…o svim onim fotografijama koje tek treba da stvorim…o svim onim divnim stvarima koje tek treba da proživim… i biće dobro. Nadam se – objavila je prvog aprila.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu