Personalni asistenti pomažu osobama s teškim invaliditetom u svakodnevnom životu: pri ustajanju, kupanju, oblačenju, pripremi obroka. Međutim, njihov broj je nedovoljan za veliko područje Banjaluke.
Posao obučenih negovatelja i asistenata radi tek 47 građana, korisnika ima 87, ali su stvarne potrebe u gradu mnogo veće.
Našoj redakciji javila se i starija Banjalučanka koja je već pet godina nepokretna, i koja apeluje na nezaposlene i volontere da se jave za ovaj posao i pomognu sugrađanima koji su u sličnoj situaciji kao što je ona.
Meni dolazi i pomaže žena koja je i sama penzionerka. Ima 65 godina, teško je i njoj u tom dobu da mene podigne, da me ne povrijedi, jer imam osteoporozu. Tri mjeseca nam je trebalo da se naviknemo jedna na drugu. Bilo bi korisno da se žene koje ne rade, koje su zdrave i nemaju više toliko obaveza oko porodice prijave za posao personalnog asistenta. Znam ja da su oni slabo plaćeni, zato ih i nema, ali gdje su tu volonteri?! Ako ne mogu promijeniti pelenu, mogu baciti smeće, otići u apoteku, u prodavnicu, popričati s nama – govori ova baka čije je ime poznato redakciji.
Kako kaže, njoj je, pored porodice, velika pomoć i prva komšinica, koja je redovno obilazi.
Neki korisnici, međutim, moraju i putem oglasa da traže za pomoć asistenta, jer im je propisana satnica asistenta mala za sve potrebe koje imaju u toku dana.
Uslugu personalne asistencije plaća Grad, a pruža je Humanitarno udruženje „Partner“.
Za posao asistenta se uglavnom prijavljuju žene srednje dobi, mada ima i muškaraca. Plata asistenta je 450 maraka za pun fond od 176 sati. Međutim, niko od njih nema toliku stanicu, jer onda ne bi stigli obići sve korisnike.
– Na primjer, Zavod distrofičara je institucija i asistitenti koji gore rade, osam sati provedu na jednom mjestu. Naši asistenti promijene dnevno tri do četiri adrese. Ovo je specifičan posao, drago bi mi bilo da su veće plate ali to ne zavisi od nas – pojašnjava koordinator Servisa za personalnu asistenciju Željko Mastikosa, dodajući da imaju čak 4 porodice u kojima i muž i žena rade ovaj posao, a pred penzijom su.
Mada građani mole i za pomoć volontera, Mastikosa napominje da se ta saradnja nije pokazla dobrom u praksi.
– Ako se dogovorimo da volonter danas mora biti kod korisnika u određeno vrijeme, očekujemo da bude tu. Dešavalo se ipak da se on ne pojavi iz nekih svojih razloga, a mi ih ne možemo pratiti, niti im uvesti neku sankciju, jer samo kažu da onda neće više dolaziti – precizirao je on.
Iz „Partnera“ poručuju da je personalna asistencija jedan od osnovnih preduslova za samostalan život osoba sa invaliditetom te da bi svakako bilo značajano kada bi se više ljudi prijavilo da radi ovaj humani posao.
– Nažalost, kod nas je situacija takva da jedan personalni asitent ima više korisnika i dešava se da ne može sve da obiđe. Veoma bi bilo značajno i dosta korisnije kada bi jedan asistent pomagao jednom korisniku. Ovaj servis pružamo u saradnji sa Centrom za socijalni rad i zajedno radimo na tome da se poboljša usluga, ali i poveća cijena sata jer i sami znamo kakva je situacija, da dosta mladih odlazi iz grada i zemlje. Svakako bi značilo kada bi personalan asistencija bila uvrštena u Zakon o socijalnoj zaštiti jer je on sada samo prošireno pravo – naglasila je portparol „Partnera“ Dušica Lipovac, koja i sama koristi ovu uslugu.
– Mjesečno imam 32 sata pomoći, i to rasporedim u dogovoru s asistentom, ali bi mi svakako značilo da imam asistenciju svaki dan – kaže Dušica.
Motivacija za posao
HO „Partner“ lani je pokrenula projekat „Budi i ti personalni asistent“, sa željom da se unaprijedi kvalitet ove usluge kao preduslov za samostalan život osoba sa invaliditetom.
– Želimo motivisati nezaposlene građane da se prijave za obavljanje poslova personalnih asistenata za osobe sa invaliditetom. Obezbjeđivanjem asistencije doprinosimo kvalitetu života osoba sa invaliditetom, a istovremeno dajemo mogućnost nezaposlenim osobama da se zaposle – rekli su iz organizacije.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu