Nečinjenjem smo saučesnici urušavanja sistema.
Evo, svaki dan gledamo urbicid po Banjaluci. Na prste jedne ruke mogu se nabrojati poslovno-stambeni objekti koji ne zadovoljavaju ljudske potrebe.
Zašto se prije nije mogla sagraditi zgrada ako oko sebe nema pravi pravcati parkić? A sada se daju dozvole za zgradurine od 50 stanova, sa jednim ulazom, na samoj saobraćajnici, uglavljene između kuća… Bez ijedne travke. Nehumano za život.
I to košta 3.000 maraka po kvadratu. A košta toliko zato što mi hoćemo da živimo u betonu, u centru Banjaluke.
Posljednja informacija kaže da se preko puta zgrade Saveza sindkata zapravo grade i stanovi!? Paralelno se gradi nekakav dvor kod nekadašnjeg Sebastiana. Sve je to najuži centar.
Istovremeno, zvanična gradska politika zastupa stav da je cilj rasterećenje centra od automobila i stvaranja dodatnog prostora za pješake i bicikliste.
Pa, ono što se dešava na terenu nikako ne odgovara onome što se javno propagira. Zapravo, nameće se zaključak da se centar, kao i cijeli grad, prilagođava pohlepi pojedinaca. O javnom interesu je smiješno i pričati.
Sjetimo se samo šta je prethodni gradonačelnik Igor Radojičić rekao krajem prošle godine: „I dalje krupni privatni interesi kruže oko grada, kao lisice oko kokošinjca. Nova izvršna vlast je stigla, ali se stare lisice neće odmaknuti“.
Guranje problema pod tepih na kraju se odbije kao bumerang. U našem slučaju to će izgledati tako što za samo nekoliko godina nećemo imati ni parkinga ni drveća.
Suvim zlatom ćemo plaćati pogled na šume i rijeke.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu