Kolumne

Čiji smo?

Banjaluka opet ima problem s naglim rastom broja zaraženih virusom korona. Šta građani očekuju u takvim situacijama? Pa očekuju od republičkih i gradskih vlasti konkretan plan, da se ta situacija suzbije, sa što manje štete po zdravlje građana i ekonomiju, koja je motor svake sredine.

Čiji smo?
FOTO: ALEKSANDAR GOLIĆ/RAS SRBIJA

Iako su nivoi vlasti odvojeni, građani ne vide tu razliku. Za njih je vlast samo to vlast, jedinka koja treba da radi u njihovom interesu. Ne bi ni trebalo da se zamaraju razmišljanjem o tome koji nivo vlasti odlučuje o određenom pitanju; oni su tu da služe narodu. Tako bi bar trebalo da funkcioniše. Kako izgleda u praksi druga je stvar.

Šta se desilo prethodnih dana? Republički nivo je donio određene mjere. Kakve? Pa, restriktivne mjere. Šta mogu postići? Pa, nešto. Šta? To niko ne zna, osim što su zatvorene pojedine djelatnosti.

Grad je donio svoje mjere. Pa, kakve mjere? Slične mjere. Šta će promijeniti? To niko nije rekao ali valjda će situacija ići na bolje.

Da li je neko ponudio neko konkretno rješenje? Nije. Svi kažu da traže „mišljenje struke“,  svi naglašavaju da „treba naći balans između zdravlja ljudi i spasa ekonomije, koja je ionako na koljenima“. Pa dobro, gdje je ta struka? Da li ona ima nešto da kaže? Nismo od juče u ovoj situaciiji, već više od jedne godine. Izgleda da je „struka“ ostala bez dobrih ideja.  

Pored toga, iz raznih usta se čulo: „građani, bili ste nevaljali. Niste se ponašali u skladu s mjerama, bilo je okupljanja, skijanja i tako dalje i sada smo, eto, u problemu.“ Takav stav samo može iziritirati građane, koji su na kraju sa strpljenjem zbog konstantnih problemima koje donosi korona.

Pročitajte još

Svo to silno „odlučivanje“ i iznošenje mišljenja,  na raznim nivoima vlasti, nije naročito ulilo povjerenje kod građana, da se oni koji upravljaju ovim društvom trude da nađu najbolje moguće rješenje u jako lošim okolnostima.

Njihovo ponašanje je prije izgledalo kao da su građani Banjaluke i širenje zaraze loptica koju su ove dvije strane dobacivali jedni drugima uz poruku „sada je to tvoj problem, ti trebaš odlučiti šta dalje“.

Upravo to je i problem; niko nije ništa konretno ponudio i niko nije uradio nešto još važnije.

Da li je neko pokušavo smiriti strahove građana? Nije. Koga je uopšte briga za građane, koji se pitaju da li nam slijedi još jedno zatvaranje?! Za njih je, pored brige za zdravlje, druga najveća briga ona za ličnu egzistenciju, koja je za brojne ugrožena zbog mogućeg zaključavanja, o kojem se šapuće po gradu. Strahuju od mjera koje bi nas opet mogle zatvoriti u kuće, bez slobode kretanja,  a mnoge bi takav potez mogao ostaviti i bez posla. Ta zaposlenja hrane njihove porodice, a izgleda da su pojedinci tu „sitnicu“ zaboravili.

Sve to muči građane Banjaluke ali izgleda to nije važno, već  je važno nešto drugo. Izuzetno je važno ko je osoba koja nešto predlaže, traži ili daje mišljenje, ali ne s aspekta stručnosti za oblast o kojoj se radi. Nije važno da li je ta osoba stručna  da upravlja  preduzećem, ustanovom, ministarstvom, gradovima, opštinama… evo na kraju i da predlaže mjere, koje bi u omogućile da što normalnije živimo i radimo u trenutnim okolnostima.

Za sve uključene u proces odlučivanja, od gradskog do republičkog nivoa, to je „nevažna sitnica“. Najvažnije je nešto drugo, nešto daleko bitnije, za njih. Šta? Pa, čiji si. Gleda se da li si SNSD, PDP, DNS, SP , SDS… To se najbolje moglo vidjeti prethodnih dana u Banjaluci; važnije je bilo upirati prst i tražiti krivca, bez konkretnog rješenja, sa bilo koje strane. Važnije je bilo reći da je odluka druge strane ili izrečeno mišljenje „politička manipulacija“, nego sjesti za sto, kao odrasle osobe, i pokušati zajednički naći rješenje.

Pošto smo ustanovili da je ta vrsta pripadnosti važna, dolazimo do važnog pitanja. Kome onda pripadaju građani Banjaluke? Čiji su oni? Pa, izgleda, ničiji. Oni su tu kada treba tražiti glasove za izbore. Ostatak vremena su, izgleda, nužno zlo s kojim treba izaći na kraj. Izgleda da će se, kao i u mnogim stvarima, građani u ovoj krizi opet sami morati snalaziti i moliti boga da sedmice i mjeseci koji nas očekuju u pandemiji ne budu toliko strašni.

Tužno i sramotno, a može biti drugačje.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije