Sudbine

“Čula sam 'spasavaj djecu', a ONDA SAM POTONULA" Tijana je sa kćerkom i sestrićem upala u Dunav, a od smrti su ih spasla trojica heroja

Život zaista piše romane i ako bi neko život Tijane Kusulje (33) iz Apatina stavio na papir, novo poglavlje u tom životopisu bi počelo 22. jula 2022. godine.

“Čula sam 'spasavaj djecu', a ONDA SAM POTONULA" Tijana je sa kćerkom i sestrićem upala u Dunav, a od smrti su ih spasla trojica heroja
FOTO: BILJANA VUČKOVIĆ / RINGIER

Tog kobnog dana su ona, njena ćerka Tia (10) i sestrić Petar (10), spašeni davljenja u živom Dunavu, zahvaljujući beskrajno humanim i hrabrim ljudima, sugrađanima, Saši Lukiću, Đuri Šašiću i Srđanu Majstoroviću.

Puni pozitivne energije, vedri i nasmijani, ni jednog trenutka nisu mislili na sebe i svoje živote tog dana. Igrom slučaja su se našli u pravom trenutku na mjestu gdje se odvijala drama, ali, sasvim sigurno nisu slučajno “izabrani” za izazov vrijedan divljenja.

Tijana kaže za Blic da više od mjesec dana odlazi na kupanje na gradsku plažu, međutim, tog dana, ni sama ne zna zašto se uputila ka ostrvu gdje je Dunav živ. Njen otac je ostao na plaži da čuva stvari, a ona je šetala sa djecom. Ponijela je i telefon, jer nije imala namjeru da se zadrži, htjela je da vide Dunav, gdje kupači pješke prelaze na drugu stranu, do ostrva jer je voda do koljena.

Pročitajte još

Dok vrti film u glavi, do trenutka kada je počela da se davi, nije mogla ni da zamisli da nešto loše može da se desi, a kamoli da postoji mogućnost da više ne bude među živima.

– Hodali smo kroz vodu i odjednom upali u rupu. Trebalo je da idemo desno, međutim, otišli smo lijevo gdje je duboka voda. Kada zakoračite bukvalno se pada u rupu do pojasa. Džabe plivate, struja nosi. Voda je snažna. Tiu sam vidjela na pola Dunava, toga se još sjećam, i čula sam kako viču: “Spasavaj djecu”, a onda sam potonula. Dok sam mogla držala sam telefon u ruci visoko podignut, nadala sam se da će neko vidjeti. Pod nogama sam osjetila mulj. Poslije tog se ničeg ne sjećam – priča Tijana do koje je u zadnji čas uspio da stigne Đuro Šašić.

Samo bih da svi znaju kakvi su ovo heroji

Tijana je sigurna da ju je u životu, do dolaska Šašića, održalo jedino kćerkino dozivanje : “Mama moja, mama, mama!”, a čula je i glas sestrića koji je vikao: “Tetka, tetkaaa…”.

Kada je došla sebi, sjeća se da je Šašić pitao da je odveze do Hitne pomoći. Otišla je sama kod ljekara i na sreću, osim šoka, ubrzanog rada srca i vode u želucu, sa njom je sve bilo u redu i sutradan ih je sve potražila, jer dok je živa neće zaboraviti šta su učinili za nju i djecu. Osim dan rođenja, slaviće ubuduće i novo rođenje – 22. jula.

Osjeća kao da joj je pao veliki teret sa ramena i da teškoće na koje je nailazila više ne postoje.

FOTO: BILJANA VUČKOVIĆ / RINGIER
FOTO: BILJANA VUČKOVIĆ / RINGIER

– Možda je ovo trebalo da se desi da bih počela drugačije da gledam na život. Čim sam se oporavila od šoka, postala sam druga osoba. Ljudima ništa ne zamjeram, sve mi je ljepše u životu. Presrećna sam što sam živa i što su mi kćerka i sestrić živi. Ljudi poput Srđana, Saše i Đure su prava rijetkost. Oni su dokaz da je rijetkost biti čovek i da neko hoće da pomogne. Bilo je tamo još ljudi koji su sve nijemo posmatrali – kaže Tijana i dodaje da je Srđana poznavala od ranije, a Sašu i Đuru samo iz viđenja, međutim, sada ima osjećaj da ih poznaje čitav život.

– Nikada neću moći da iskažem zahvalnost koju osjećam za ono što su učinili. Zahvaljujem im se na nesebičnosti i hrabrosti da rizikuju svoje živote spašavajući nas. Vjerujem da je sve ovo sudbina i da je moralo ovako da bude da bi sve loše otišlo u Dunav, niz rijeku. Zahvaljujući njima život gledam sa vedrije strane – kaže Tijana i dok stoji na obali i pokazuje gdje se sve odigralo poručuje da joj je velika želja da Lukić, Šašić i Majstorović i u lokalnoj zajednici budu prepoznati kao heroji i nagrađeni za podvig godine na rijeci.

Tonemo zajedno, a stiska me za vrat

Saša Lukić se prisjeća da su prije prvih poziva u pomoć ležali na plaži potpuno opušteni.

– Razgovarali smo kada je Srđan ustao i krenuo lijevo, a glavicu Tijaninog sestrića vidio sam desno i odmah sam krenuo za njim. Pomiješane su mi emocije nakon svega. Kada sam mu prišao primjetio sam da se još neko davi, vidio sam ruke i Tijaninu plavu kosu pod vodom. Zgrabio sam ih oboje. Ona je potonula, izmakla mi je, a dječak je bio miran. Nije paničio, rekao sam mu da polako pliva prema obali, a nju sam pokušavao da održavam iznad površine. Počeli smo zajedno da tonemo, jer me je panično stiskala za vrat. Zvao sam u pomoć i u trenu je pored nas bio Šašić, koji je preuzeo, a ja sam već dobro nagutan vode, pustio da me struja ponese nizvodno, gdje sam izašao na obalu – kaže Lukić i naglašava da je srećan što se sve završilo dobro, toliko dobro, da ne želi uopšte da razmišlja o bilo kom drugom scenariju.

Đuro Šašić kada je čuo dozivanje Saše, zgrabio je dasku za surfovanje, dojurio do njega. Lukić mu je rekao da je dijete sa njim i da je sve u redu, a da spašava Tijanu.

– Sve me je bacalo desno – lijevo. Matica me je vukla na drugu stranu, prema Apatinu. Ne znam kako sam došao do nje, a u glavi mi je bilo samo jedno : “Bože dragi, samo da uspijem da je uhvatim za ruku ili kosu!”. Zgrabio sam je snažno da sam pomislio da ću joj iščupati ruku. Da nije bilo daske, nema šanse da bih stigao do nje. Oči su joj bile crne. Nije bila dobro, gušila se. Pitala je da li su djeca dobro. Rekao sam joj da je sve dobro, a mala Tia je vrištala i vikala: “Mama, mama” – prisjeća se Đuro.

FOTO: BILJANA VUČKOVIĆ / RINGIER
FOTO: BILJANA VUČKOVIĆ / RINGIER

Da se spase djevojčica Tia, pobrinuo se Srđan.

– Pričao sam sa Sašom i odjednom sam čuo da neko viče upomoć. Djevojčica je uzvikivala da ne može više. Trčao sam oko 20 do 30 metara kroz vodu, skočio i rekao joj da me uhvati za ramena. Plivao sam, ali me je voda bacala nazad. Vikala je: “Mama, mama”, i onda me je stisnula za vrat. Udahnuo sam i pokušao da dotaknem dno. Rekao sam djevojčici da me ne davi i da me uhvati za ruku. Krenuo sam prema špicu, dvojici momaka sam doviknuo da dođu. Sišli su do vode i izvukli me – priča za Blic Majstorović, koji kao ni ostali učesnici drame sa srećnim krajem ne zna koliko je sve trajalo, dok Tijana ima osjećaj da je pod vodom prošla čitava vječnost u magnovenju.

Pročitajte još

Smatraju sebe amaterima u spašavanju, ali im je poznato da su šanse da davljenik bude spašen čak i u mirnoj vodi male u odnosu na veliku vjerovatnoću da se spasilac utopi zajedno s njim i da se na obukama za spašavanje naglašava da je i jedan spašeni život “dobro završen posao za čitav život”.

– Dunav se mora poštovati. Ko ne poznaje rijeku i ako je lošiji plivač ne treba da ulazi u vodu. Jako je opasno, na metar se ne vidi jer je mutno, poručuju Apatinci, a prema Šašićevim riječima: “I u dobru i zlu, i kada su teška i dobra vremena, treba ispoljiti najbolji dio sebe. Njemu i njegovim prijateljima ne treba veća nagrada od toga što su Tijana i djeca živi. Za njih je to vrijednije od najzlatnije olimpijske medalje!

FOTO: BILJANA VUČKOVIĆ / RINGIER
FOTO: BILJANA VUČKOVIĆ / RINGIER

– Treba probuditi u sebi čovjeka i biti čovjek. Nije bitno materijalno i ko kakav mobilni telefon ima. Jedino je važno ko je kakav čovjek! Ljudi se dijele samo na loše i dobre i treba i loši da postanu dobri. Time se vodimo u životu – poručuje Đuro Šašić.

Zanimljivo je da Srđan uopšte nije vidio da je Đura zaslužan za srećan kraj priče, već je kasnije čuo od ljudi da je “Đuka spasio ženu”, dok je Đura isto kasnije čuo da je djevojčica spašena zahvaljujući Srđanu, piše Blic.

– Dolazim kući, i majka mi kaže: “Zamisli, bili neki na živom Dunavu i spasili ženu i djecu”. Još se naljutila što nisam kupio hljeb usput – priča kroz smijeh Majstorović i kaže da je imao veliki broj poziva i čestitki.

– Telefoni su nam se svima usijali.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije