Čelnici ova dva mjesta na dvije obale Save, da bi sačuvali mir, ljudske živote, ali i dostojanstvo, sastajali su se i u toku rata.
Miloš Milinčić, tadašnji predsjednik Opštine Srbac, u najtežim vremenima, prelazio je u Davor. Istovremeno, kada se ukaže potreba, u Srbac je dolazio Alojzije Jakirčević, takođe ratni predsjednik Opštine Davor. Zato, 30 godina od početka rata, Miloš i Alojzije su u Srpcu za Srpskainfo posvjedočili kako su, po cijenu života, uspjeli u svojoj misiji.
– Naša komunikacija zapravo nikada nije prestajala. Po tome smo bili izuzetak, jer niko iz Davora nije Srpčanima učinio nikakvo zlo niti Srpčani stanovništvu Davora. Naša prijateljstva su dugovječna, učenici iz Davora ovdje su se školovali, radili smo jedni kod drugih, pomagali se obostrano, bili na porodičnim veseljima, pružali utjehu kada je nekome teško… Svako se u nacionalnom i vjerskom smislu držao svoga, a poštovao drugog – ispričao nam je Miloš koji je zajedno sa nekoliko prijatelja, sredinom oktobra, u vrijeme srbačkog vašara, već po tradiciji ugostio Davorčane.
“Budimo ljudi”
Zajedno sa Milošem tu su bili Lazar Kusić, bivši predjsednik SO Srbac, Proko Dragosavljević, profesor i dugogodišnji funkcioner RS, ugostitelj Mladen Topić, poznati srbački kuvar Slobodan Todić, pravnik Jefto Usorac, te profesori Nedeljko Kusić i Predrag Dragosavljević. U Srpcu, osim Alojzija Jakirčevića, ratnog načelnika Davora, boravili su Antun i Mirko Jakirčević, Dragan Benić, bivši načelnik Davora, koji je na ovoj funkciji naslijedio Alojzija, Stjepan Benić i Slavko Pišonjić. Na ovaj susret iz Zagreba je doputovao Marjan Benić, doktor veterinarskih nauka i univerzitetski profesor, bivši učenik Miloša Milinčića u srbačkoj gimnaziji.
– Mi smo se sastali pred rat, na godinu, i razgovarali o svemu, o mogućim problemima i uticajima u naše dve male zajednice, sa dvije strane Save. Bilo je to poslije prvih višestranačkih izbora. Rekao sam tada, “Miloše, šta god da se desi, budimo ljudi. Dolaze teška vremena, osjeća se to, ali htio bih da jedan drugome poslije svega možemo pogledati u oči.” Prethodno se nismo poznavali jer sam se školovao u Zagrebu, ali svi moji su išli u školu u Srbac – kazao nam je Alojzije Jakirčević, po struci teolog, socijalni pravnik i pomorac, kapetan unutrašnje plovidbe.
Naglašava da je u svemu bitan čovjek, njegov svjetonazor, pogledi na život i odnose među ljudima, da sve od toga zavisi.
Razgovori na obali
Koliko čovjek u sebe primi ljudskosti od drugoga, toliko će je iz sebe isijavati, smatra bivši predsjednik Opštine Davor. Istinska saradnja, kazao je, počela kada su došla teška vremena, 1991. godine.
– Od tada smo imali komunikaciju… Miloš je slao svoje saradnike koji su sa obale pozivali mene, vikali su “neka načelnik dođe na obalu, treba ga Miloš”, i ja sam izlazio, razgovarali smo preko vode. Među pozivarima sjećam se Miloša Ugrena. Vikali smo, jer se nije moglo čuti drugačije. Ali, interes naših građana bio je važan i mi smo se posvetili tome, ne mareći za vlastitu žrtvu i probleme koje smo, svako u svojoj sredini, imali zbog toga – prisjetio se Alojzije Jakirčević vremena rata, kada je ljudski život vrijedio sasvim malo, ali su humanost, dostojanstvo i data riječ za sagovornike Srpskainfo značili više od svega.
– Ja sam imao tegoba na svojoj strani, život je visio o koncu. Sjećam se ratnog sastanka u Srpcu koji je bio proširenog karaktera, kada smo tražili načina da zaštitimo narod u ovom području. Milošu je jedan od tih pregovarača kazao: “Ti ćeš visiti na prvom stubu”. Bio sam stalno svjestan i njegove, a naravno i svoje situacije ali sada mogu jasno reći da smo bili ludo zaneseni spasioci čovjeka – nekako istodobno rekoše, dopunjavajući misao jedan drugome, Alojzije i Miloš, u vrijeme rata dvije najodgovornije osobe u svojim sredinama.
Skela
– Ako smo uspjeli spasti jedan život, jednog čovjeka, to je veliko, a osjećam da smo uradili mnogo više. Ni za šta se ne kajem; da opet dođe neko zlo, opet bih radio isto, jer sam porodični čovjek koji njeguje dobrotu, voli svoje ali i druge – rekao je Miloš Milinčić.
Naglašava da ovim susretom svjedoče o blještavim trenucima ljudske dobrote i razumijevanja u vremenu eforije ratnih sukoba i velikih, sveopštih stradanja.
– Između dva svjetska rata postojala je skela između Davora i Srpca. Mi smo se i nakon ovog rata borili da skelu, kao granični prelaz, obnovimo. To smo zajedničkim snagama stavili u funkciju ali samo privremeno. Sada nam skela nedostaje i umjesto nekoliko stotina metara prelazimo stotinu kilometara da bismo se vidjeli i porazgovarali. Ali, ni to za nas nije velika prepreka – podsjetio je Milinčić, književnik i profesor srpskog jezika u penziji.
U Srbac na pivo
Na koji način su u ratu funkcionisali odnosi između Srpca i Davora slikovito su objasnili Alojzije i Miloš.
– U jeku rata na ulici u Srpcu neki ljudi su me prepoznali. Jedna gospođa je izašla iz banke i srdačno me pozdravila, upitala za zdravlje i porodicu. To me ohrabrilo pa sam u nekim prilikama govorio, i Milošu, da se u Srpcu osjećam sigurnije nego u Davoru – ispričao je bivši predsjednik Opštine Davor.
Dešavalo se u ratu, dodaje Miloš, da djeca, mladići iz Davora, ljeti, kupajući se preplivaju ovamo. Jave mu službenici o tome. Pita, šta kažu ti mladići, a oni vele, htjeli na pivo u Srbac, da se rashlade. Reče on, odvedite ih neka popiju i vratite ih bezbjedno odakle su došli. Naprimjer, prepliva krdo svinja ovamo, siroti domaćin iz Davora zove i moli da ih vratimo jer od toga živi, i mi vratimo. Isto tako, oni su u sličnim prilikama uzvraćali.
– Alojzija su u Hrvatskoj optuživali da je četnik a mene ovdje, u Republici Srpskoj, da sam ustaša. A mi smo samo branili opšte interese, čuvali i sačuvali svoje građane. Ovdje je zato postojao jedini punkt na kojem se mirno i bezbjedno moglo razgovarati između srpske i hrvatske strane, što je uveliko korišteno. Bili smo oaza mira i bezbjednosti i za izbjeglice sa svih strana, Srbe, Hrvate, Bošnjake – posvjedočio je Miloš malo poznate pojedinosti o ratu i komšijskim odnosima s Davorom.
Sjećanja
Poslije susreta uz piće u restoranu „Monumental“ u Srpcu i šetnje gradom, satima su se družili na imanju Proke Dragosavljevića u Gornjoj Lepenici.
– Ovo je poseban i dugo čekan trenutak, da bih vidio svoje školske drugove, prijatelje s kojima sam odrastao, proveo najljepše dane i sa ove i sa one strane Save – kazao je, uz dobrodošlicu Dragosavljević.
Mladen Topić je gostima poklonio rakiju koju proizvodi. Zajedno s Mladenom i Nedeljkom Kusićem, goste je služio Slobodan Todić, najpoznatiji srbački konobar.
Marjan Benić, profesor iz Zagreba i srbački đak, vrlo emotivno je objasnio nostalgične veze sa Srpcem.
– Ovdje sam išao u Gimnaziju, moji profesori bili su Miloš i Proko, a porodični prijatelj, koji nas je redovno, svake godine fotografisao je Lazo Kusić. Dvadeset godina živim u Zagrebu ali rodni Davor i meni dragi Srbac ne zaboravljam i tu dolazim, u svakoj prilici. To su bila lijepa vremena. Poslije mnogo godina to sam prenio na svoju djecu, na svoju porodicu, s kojima takođe i sada dolazim kod Laze na fotografisanje. Za mene je ovaj susret, divno podsjećanje na prijateljstva koja se nisu ugasila – kazao je Marjan Benić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu