Sa jadnim penzijama, mizernim platama, skupim gorivom i još skupljom hranom, teško ovdje čovjek može da se nada nekom boljitku. Ni za koji mjesec, ni za godinu.
Inflacija, recesija, kriza… riječi koje čujemo na svakom ćošku. O kojima govore ekonomisti, sociolozi, političari, penzioneri, nezaposleni. I stanja u kojima smo naviknuti da živimo.
Svi samo govore “teško je, biće gore”. Niko ne nudi nadu, ohrabrenje da će i nama, konačno, granuti sunce. Niko ne govori i skoro ništa za to i ne radi. Daju se subvencije, jednokratne pomoći, novčane podrške. Sve je to dobro, ali samo je gašenje ekonomskog i socijalnog požara koji decenijama gori na ovim prostorima i nema izgleda da će da stane.
Egzistencijalni problemi rješavaju se na kašiku, nesistematski i neplanski. Određene pomoći dobro dođu, ali ne pomažu dugoročno. I ne svima.
Banjalučka skupština odlučila je da sa dva miliona subvencioniše toplanu kako ne bi došlo do poskupljenja grijanja. Odlično. I treba. Bar da se nešto ne prelomi preko leđa građana.
Ali, uvijek postoji “ali”. Ko će pomoći ostalima koji dižu kredite, pozajmljuju ili opasno stežu kaiš da bi mogli uštede i da kupe pelet, drvo ili plaćaju veće račune za struju?
Na čiju podršku oni mogu da računaju, kome da se obrate? U ozbiljnom problemu je xy broj porodica sa minimalnim primanjima, prezaduženi preko guše. Onima kojima je najavljeno da će grijanje u zgradama, koje nije gradsko, ozbiljno da poskupi. Oni koji razmišljaju o grijanju na struju čekaju novu godinu, jer ko zna…
Dolazi teška zima. Oni koji „ekonomski cunami“ treba da spriječe, ili bar da pokušaju, uzeli su sebi slobode. Odmora, mora. A narod neka dodatno steže kaiše. Dok još ima vazduha.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu