Zahvaljujući tom sporazumu, u protekle dvije i po decenije odrasle su generacije koje se nisu morale skrivati u skloništima, bježati iz svojih kuća ili strahovati za svoj i živote svojih najmilijih.
Da, Dejtonski sporazum nam je donio mir, ali da li je donio i spokoj?
Mnogi će reći, pa rat je završen. Da li je završen?
Ne, ne moramo trčati u skloništa.
Ne, ne moramo sa strepnjom gledati na vrata s pitanjem da li ćemo više ikada vidjeti naše očeve, muževe, braću, sinove, sestre, majke, rođake, prijatelje ili komšije.
I ne, ne moramo strepiti da će neko doći u naš dom i izbaciti nas na ulicu jer mu smeta naše ime i prezime.
I tu prestaje svaka priča o uspjehu Dejtona.
Oružani rat je završen, ali ga je zamijenio onaj drugi – verbalni, koji stalno koketira s nasiljem i mržnjom, i prijeti da se pretvori u fizički.
Mir je postignut, ali ne i u glavama mnogih naših političara, ali i građana. Umjesto da slike iz devedesetih svima nama služe kao opomena, one mnogima služe kao sredstvo za stalno potpirivanje nove mržnje i političkih ratova.
Bosna i Hercegovina je tako, 26 godina nakon Dejtona, i dalje zaglavljena u ratu, ozbiljnim strukturalnim problemima i nemogućnošću funkcionisanja.
Umjesto da smo se pomakli 26 koraka unaprijed, za svaku godinu mira izgradili po jednu fabriku, otvorili stotinu puta toliko novih radnih mjesta, međusobno se takmičili u tome koji entitet je bolji u privlačenju investicija, i ko će obezbijediti veće plate za svoje građane, mi se danas u Bosni i Hercegovini takmičimo u tome ko je veći Srbin, Hrvat ili Bošnjak.
Umjesto da se Dejtona sjetimo samo na 21. novembar i obilježimo ga kao važan datum u našoj istoriji, dan koji je označio prestanak ratnih patnji, razaranja i mržnje, mi o njemu svakodnevno „raspredamo“, naveliko i naširoko, ali kao o nekom zločestom patuljku koji nam je ukrao Božić.
Ko želi slovo, a ko duh Dejtona, ko se želi vratiti na izvorni i kako izgleda izvorni Dejton, da li bi Republika Srpska vraćanjem nadležnosti prekršila Dejton ili ima pravo da to učini? Ko čuva Dejton, a ko ga urušava?
O svim ovim pitanjima raspravlja se gotovo svakodnevno, pa nam vijesti sve više liče na igru detekcije iz čuvene „Kviskoteke“, koju je vodio legendarni voditelj Oliver Mlakar, a u kojoj ste trebali da od tri tajanstvene ličnosti pogoditi koja je prava.
Mi ne pogađamo ličnosti već pogađamo šta je slovo, a šta duh Dejtona.
Fantomski Dejton koji niko nije ni pročitao, jer nikada nije ni preveden na jezike tri naroda u BiH, već samo postoji engleska verzija, uvukao se tako u naše živote i postao mantra koju ponavljamo dnevno bar po deset puta.
Dejton jeste zaustavio rat, ali nas njegov duh progoni i 26 godina kasnije, tjerajući nas da iznova vraćamo bolna sjećanja na oružane sukobe, strepimo da bi se demoni prošlosti mogli vratiti i uvući nas u novi košmar, čiji ishod ne smijemo ni da zamislimo.
Dejton jeste donio mir, ali njegovo slovo i dalje izaziva nepovjerenje i podjele među narodima u Bosni i Hercegovini.
I tako, Bosna i Hercegovina, dvadeset i šest godina nakon Dejtona, i dalje tapka u istom mjestu, sa skoro istim političkim liderima, slabašnom ekonomijom, osiromašenim narodom, strahom i zebnjom u bolje sutra.
Rat jeste završen, ali ga mir nikada nije naslijedio.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu