Sudbine

Emina ispovijest o njenom mentalnom zdravlju "Pokušala sam da oduzmem sebi život, a ono što me je medicinska sestra pitala neću nikada zaboraviti"

Čekala sam da ostanem sama kući. Ležeći na podu, poslala sam oproštajnu poruku svom momku u kojoj sam se izvinila što sam bila toliki teret. Što se mene tiče, ovo je moj jedini izlaz. Na sreću, moj partner je već osjetio da nešto nije u redu i na vrijeme pročitao poruku. Nisam bila potpuno u nesvijesti kada je stigla Hitna pomoć, ali ni sasvim svjesna.

žena se drži za glavu
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Ovako započinje svoju ispovijest Ema Flint.

Pokušaj suicida, Ema je nazvala “spletom okolnosti” koje su je konačno natjerale da se pozabavi svojim mentalnim zdravljem. Znala je da se pogoršava iz dana u dan, ali bilo joj je lakše da potisne to saznanje, nego da sebi prizna istinu, o čemu je pisala na stranicama britanskog portala Metro.

– Niko ne voli da prizna da gubi kontrolu. U roku od nekoliko nedjelja upućena sam u lokalnu bolnicu na pregled. Dok sam sjedila na stolici i pokušavala da objasnim zbog čega sam pokušala da se ubijem, medicinska sestra zaposlena na psihijatriji me je pitala: “Da li ste zaista namjeravali da se ubijete ili ste samo željeli pažnju?”. Nisam mogla da vjerujem šta čujem. Moja rana je već bila otvorena, a ona je u nju samo utrljala so – svjedoči Ema.

Umjesto odgovora, počela je nekontrolisano da plače, a poniženje koje je naviralo nije dozvoljavalo da se suze zaustave.

Pročitajte još

– Tokom jedne od mojih najcrnjih depresivnih epizoda, ona me je omalovažavala i učinila da se osjećam kao lažov pred osobom koja bi trebalo da mi pomogne. Samopovrijeđivanje je ozbiljna stvar i posljednje što je trebala da uradi jeste da postavi takvo pitanje. Odrastajući sa depresijom, često sam čula taj argument – da ljudi to rade da bi privukli pažnju, ali to je bio samo način na koji su se moji vršnjaci rugali onome što nisu shvatali – piše Flintova.

Sjeća se da kad god bi neka od djevojaka priznala da se samopovrijeđivala, svi, čak i njeni prijatelji širili su glasine da je to učinila da bi bila primjećena.

– Tražila je pažnju, laže, samo je željela da se istakne – svaki put kada bih čula to, znala sam da ne mogu da vjerujem tim ljudima. Nikada ne bih mogla da se družim sa njima ili da im priznam koliko često razmišljam o samoubistvu. Imala sam sreću da izbegnem njihovu “stručnu procjenu”, jer sam vješto krila kako stoje stvari. Ali pamtim ih dugo nakon što sam napustila srednju školu i nikada nisam očekivala da će jednog dana jedan zdravstveni radnik da se pridruži njihovom taboru – kaže Ema.

Dodaje da smatra da se radi o profesionalcima koji umanjuju koliko samopovrijeđivanje i pokušaj samoubistva mogu da budu traumatizujući.

– “Takvi odgovori ostaju sa nama, sjećamo ih se dugo nakon što ste vi i zaboravili da ste ih izgovorili, a naši umovi spremni su da ih upotrijebe baš onda kada nam je samopouzdanje na najnižem nivou. Tako preispitujete svoje vrijednosti i, što je najgore, dovodite u pitanje svoje pravo na traženje pomoći. Prirodno je da počinjete da se povlačite u sebe, čak i iz onih odnosa u kojima ste se osjećali bezbjedno. To je zato što mislite da svi sumnjaju u vas, da vam ne vjeruju – piše “Ema za Metro.

Kaže da usamljenost izazvana depresijom nije ništa u odnosu na onu izazvanu izolacijom.

– Nakon što je postavila “neprijatno” pitanje, uslijedile su nedjelje jednako neprijatnih terapija. Izgradila sam zidove kako bih se zaštitila, odbijajući da dozvolim ljudima da vide koliko sam ranjiva, da me ne bi još optužili i kako se pretvaram. Zatim je moja prošlost secirana dio po dio, bila je toliko ogoljena da me je to čak i ljutilo. Najviše smo analizirali sve što ima veze sa mojim vaspitanjem, ono što nisam znala da kontrolišem. Kasnije će mi biti dijagnostikovan granični poremećaj ličnosti, koji je surov jednako koliko je i kompleksan. Svi koji žive sa njim bore se sa regulacijom emocija, impulsivnošću (koja često znada pređe opasnu granicu) i teškim odnosima – kaže Ema.

Dodaje da je bilo nezamislivo da se pored problema sa mentalnim zdravljem bori i sa “stručnjacima” koji bi trebalo da su obučeni da ih liječe.

– Trebalo je da me shvate ozbiljno od samog početka. Nije trebalo da postoje osuda ili sumnja, samo podrška. Otprilike na svakih 100 ljudi, jedan ima ovaj poremećaj. On je često pogrešno shvaćen, pa ostavljeni bez previše mogućnosti, patimo više nego što bismo trebali. Rezultat toga je veća stopa samoubistava kod ljudi kojima je dijagnostikovan granični poremećaj ličnosti. Svi mi znamo da stigma i dalje vreba, pa se plašimo da tražimo pomoć – piše Ema.

Zdravstveni sistem, prema njenom mišljenju, ne bi smio da odmaže najugroženijima.

– Tretman koji sam dobila ne liči na podršku, a službe za mentalno zdravlje bi trebalo da se reformišu, ako misle da stave tačku na stigmu koja nas muči. Za nju u medicini ne bi trebalo da bude mjesta! Promjene se dešavaju, istina, ali ako se nestave ovim tempom, odnijeće više života prije nego što se vidite razlike. Imam sreću što sam preživjela uprkos svojim borbama, ali jako dobro znam da neće svi biti te sreće – zaključuje Flint, prenosi Blic.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije