Oduvijek sam maštala o svojoj porodici. Međutim, ne sa 18 godina. Kad sam vidjela pozitivan test, prvo me je obuzela sreća, a onda i svijest o tome u kakvoj sam vezi nasilnoj, teškoj i nesrećnoj, punoj prevara i psihičkog i fizičkog nasilja. Možda će ga ova beba natjerati da me zaista zavoli i bude mi vjeran. Na kraju, ne može da me udara makar dok sam trudna, mislila sam. Kako sam samo bila naivna – tako svoju priču počinje Kejti Vidon, prenosi Žena Blic.
Obećao joj je da će biti tu uz nju, a onda je negdje u trećem mjesecu nestao.
– Pojavljivao se povremeno i nestajao, ali sam bila sve svjesnija da ću biti samohrana majka. Nakon što sam ušla u četvrti mjesec, rečeno mi je da beba koju nosim neće imati ruke niti noge. Bilo je to običan pregled, ništa nije slutilo na nevolju. Međutim, onda je ljekarka rekla “Ovo izgleda veoma, veoma loše”. Zamolio je moju sestru i dečka da izađu. Onda mi je saopštio da moja beba nema ruke i noge. Neće ih ni imati. Dečko me je molio i preklinjao da abortiram. “Bilo bi tako okrutno donijeti takvu bebu na svijet. Pa ona će biti monstrum. Naročito ne smiješ da je rodiš ako je dječak. To dijete nikad neće biti nalik meni – govorio mi je.
Nagovorio me je na pregled specijaliste, nakon koga idemo na abortus. Dan prije toga, cijeli dan sam provela držeći ruku na stomaku i moleći se da je beba nekako nezgodno stala pa se ne vide ruke i noge. Krenuli smo sutradan kod specijaliste – pratili su me dečko, tata, maćeha, dečkova majka i baka. Bila je to jedina razumna odluka – ta beba nema ruke i noge, imaće još mnogo poremećaja kako se bude razvijala. Obavila sam taj pregled i izašla iz ordinacije. Dečko je po mom izrazu lica pročitao sve. “Dječak je, zar ne?”, pitao je. Potvrdila sam. Zakazali smo abortus za sledeći četvrtak.
U narednim danima, bilo je mnogo kolebanja i mnogo suza.
– Šta misliš, ko će te ikada htjeti, samohrana majka sa deformisanom bebom? – pitala sam samu sebe, hrabreći se. Tu je bila i moja odgovornost prema toj bebi, kojoj će cijeli život biti patnja.
Samo me je mama slušala bez ikakvih savjeta. Samo sam njoj smjela da kažem da želim da zadržim bebu. Dečko me je molio da abortiram kako bismo mogli da nastavimo da budemo u vezi, inače će me ostaviti.
Međutim, odluka je donesena – u 24. nedjelji trudnoće, preselila sam se u Teksas kod mojih da bih bila sa svojom mamom koja će mo pomagati sa bebom. Rodiću je.
Došao je i porođaj – dug i komplikovan, a anestezija nije dobro radila. Osjećala sam sve. Ali, zato sam i osjetila kada je na svijet došao moj dječak, Kamden. Odmah su ga odnijeli na intenzivnu, vidjela sam ga samo na trenutak. I taj trenutak mi je bio dovoljan da znam da sam donijela pravu odluku.
Prošlo je skoro šest godina. Prošlo je mnogo teških i mnogo lijepih trenutaka. Uradio je neke stvari za koje sam bila uvjerena da nikad neće moći. Neke stvari i dalje ne može. Neke stvari nikad neće moći. Dvije i po godine nakon njegovog rođenja blagosloveni smo time što smo upoznali čovjeka koji nas oboje voli svim srcem, ovako nesavršene. On nas pazi, on nas je razmazio i on nas tjera da budemo bolji.
Kamden mi je iz korijena promijenio život. Zbog njega sam jaka. Zbog njega mogu sve. Zbog njega sam nježnija, ali i grublja kad treba. I znam, kao što sam oduvijek znala, da nije greška.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu