Dragi dnevniče, ne znam više ni koji je dan ni mjesec. Živa sam. A nisam znala da sam živa. Jedva ti ovo pišem. Prošla su dva dana od mog susreta sa smrću. Sjećam se noći, sve pišti… Znam da me steže svuda. Pokušavam da udahnem. Neće. Znam gotova sam. Oni su svi tu. Takozvana ekipa iz JIL 2. Čujem: “Veki, diši! Veki, nemoj, molim te, sad da zezneš stvar!” Drži me za ruku, a drugom mi pritiska masku. Vidim te najčistije zelene oči. Znam, kad je ona tu, biće kako treba. Čujem je opet: “Veki, diši! Nemoj sad da me nerviraš!” S druge strane je i ona. Mala, mirna, ratoborna, kao i prva. Moja dva anđela, borca, moja dva skočka koja lete kroz ovu sobu smrti. I onda tama, više se ničega ne sjećam. Čujem ih opet i opet i borim se za taj prokleti dah, ovo je, između ostalog, 10. januara napisala Vesna Gordani Dragošev, glavnoj sestri kovid bolnice Kruševac, čije su joj dvije sestre posebno za srce prirasle.
Olgica Ćirić iz sela Donje Rataje kod Aleksandrovca i Sanja Tomović iz Niša bile su na dežurstvu kada se Vesna, mlada žena koja je u ovu bolnicu primljena u teškom stanju krajem prošle godine, borila za dah i život na NIV (neinvazivna mehanička ventilacija), respiratoru na kom je još budna i svjesna. I kada su je sekunde dijelile od intubiranja, koje rijetko ko preživi. Ove mlade žene, koje posla u struci godinama nisu imale, vatreno krštenje doživjele su u ovoj kovid bolnici.
Uz pismo zahvalnosti glavnoj sestri, bila je i po kratka poruka za Olgicu i Sanju, a u njima ima i “hvala ti što me nisi pustila one noći da odem”, “hvala ti za svako: ‘Veki, diši! ‘”.
– Mlada žena, mojih godina, u katastrofalnom stanju. Drugi put leži koronu. Plava, buckasta, nasmijana. Bilo je i trenutaka kad s NIV maskom pjeva, a pjevamo i mi. A i plakale smo s njom. Plače: “Ne mogu više. Ostavite me na miru.” Traži da jede još i još, a ne dam joj. Ne smijem masku da mrdam, ne smijem da dozvolim da joj padne saturacija. Bitnije mi je da bude živa nego sita. Zove je sin. Pita kako je mama, zašto ne može da se javi. Steglo mi se u grlu. Baš tada moje dijete je bilo kod kuće bolesno, sa 40 temperaturom, a ja sam bila u bolnici, u noćnoj smjeni, s nekim ko isto ima djecu. Ali moraš dalje. Kažem mu da ne može sad da se javi, ali da će se javiti – priča Sanja za Kurir.
A onda je došla i ta noć. Dva doktora govore Sanji da spremi kolica za intubaciju. Ipak, dogovaraju se svi da sačekaju još malo, bar do kraja smjene.
– Saturacija jako niska, pokušavali smo sve, i da mijenjamo maske, džaba. Doktori samo gledaju, intubacija samo što nije. Držim je za ruku, Sanja joj stiska masku. Pričamo sve vrijeme, samo da ostane budna. Tone. Moramo da vičemo, da je trgnemo, da je vratimo. Ako bude intubirana, manja je šansa da živa izađe iz bolnice – priča Olgica, a Sanja dodaje: “Nekad moramo da budemo i drske i neljubazne, što nije lijepo, ali se pokazalo korisno. Kad podviknem: “Nemoj sad da me nerviraš!”, ona otvori oči i klima glavom, tu je. Kad krenem sa “molim te”, ona opet počne da pada i opet moram da viknem. Život je najvažniji. Malo je padala, malo se vraćala, i hvala bogu – vratila se”.
Počela je, veli Sanja, i terapija da djeluje, ali njih dvije su ostale kraj Vesninog kreveta i sat po završetku smjene, da budu sigurne da je sasvim okej – tu. Ta noć je bila prekretnica. I put u pobjedu. Vesna je kasnije iz intenzivne prešla u poluintenzivnu. Sanja i Olgica su je redovno obilazile. A poslije mjesec i kusur dana otišla je kući, kada njene omiljene sestre nisu bile u smjeni. Nisu je ni ispratile. Ali ih je iznenadila na najljepši mogući način.
“Šta sam zgriješila?!”
Sanja je bila prestravljena kad ju je, prije nekoliko dana, glavna sestra pozvala u kancelariju.
– U sve što radim sam 99 odsto sigurna, dajem svoj maksimum, ali živi smo ljudi, svi možemo da pogriješimo. Malo je reći da sam bila prepadnuta kad je glavna rekla da dođem kod nje, pomislila sam: Šta sam zgriješila?! A tamo, najljepše iznenađenje – priča s osmijehom Sanja.
– Značile smo joj kad joj je bilo teško. A nama znači što nas nije zaboravila. Kad sam vidjela pismo, preovladale su emocije, ostala sam bez riječi – Olgica će, dok se Sanja nadovezuje: “Pročitala sam prve rečenice i počela da plačem. I tako mi je prošla čitava smjena. Znate, znala sam da će da se izvuče. Kad pojedine pacijente vidite i u najgorem stanju, znate da će da se izvuku”.
Ali Vesna nije jedina o kojoj tako brinu.
– Znam svakog pacijenta, od prvog do posljednjeg, sva imena. I Vesna je još jedan dokaz da nije samo do medicine, terapije. Nekad mnogo više znači to što ću da pričam, plačem s njima, da ih stisnem za ruku. Dešavalo se da uđemo u intenzivnu s osmijehom i da se promeni čitava energija, da čitavu smjenu prođemo odlično – kaže Sanja.
A Vesna nije jedina i po pismima zahvalnosti. Ona je, za sada, samo posljednja u nizu. A neka od njih uramljena krase i zidove bolnice.
“Gdje me vodiš za Novu Godinu?”
– Imali smo nedavno i dečka 1991. godište, za koga se borila čitava bolnica. Izborili smo se. Kad mu niko nije davao šansu, rekla sam mu: “I, gdje me vodiš za Novu godinu?” On me gleda: “Pa ja neću odavde.” Doduše, nije izašao za Novu godinu, ali ubrzo poslije toga jeste – priča Sanja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu