Aranžman za tamburaški orkestar Janike Balaža je uradio Isidor Hadnjađev.
Ova pjesma se pjevala po vojvođanskim svadbama još početkom XX vijeka. U pjesmi se radi o lokalnoj seoskoj ljepotici koju momci primjećuju kada dođe na kosidbu. Ko je bila prava Jela Jelena i kom kompozitoru je toliko zavrtila mozak, da je napisao prelijepu pjesmu, veoma je teško otkriti.
Sam Zvonko Bogdan je uradio blage korekcije na pjesmi koja je već bila poznata u narodu. Usmena tradicija i prenošenje stihova sa koljena na koljeno su u Srbiji i Vojvodini bili prisutni od kraja 17. vijeka. Bogata riznica srpskih narodnih pjesama zabilježena je prvi put na ozbiljniji način od strane Vuka Karadžića. Imena autora nisu bila toliko značajna, bilo je značajnije da ih je narod prihvatio kao svoje tradicionale. O misteriji pjesama prenošenih sa koljena na koljeno nadahnuto je pisao teoretičar Albert B. Lord u slavnoj studiji “Pjevač priča”.
Tokom cijelog 19. vijeka proučavaoci književnosti pitali su se, u čudu, kako su mogla nastati Homerova djela “Ilijada” i “Odiseja”. Bilo je jasno da su potekla iz tradicije usmenog recitovanja, ali je izgledalo nepojmljivo da iko može da recituje tako dugo i tako sređeno. Ta dva epa morala su biti rani zapisi nečeg mnogo starijeg, usmenog. Ovo je navelo naučnike da potraže slične primjere, one malobrojne preostale evropske tradicije usmenog narodnog pjesništva, gdje jedan stariji seljak na taj način prenosi svojim slušaocima drevnu formu narodnog pamćenja, ali i zabave.
Albert Lord je pronašao tu tradiciju u Srbiji, gdje su pojedini starci i starice — u nekim slučajevima, čak, slijepi – pjevali tradicionalne stihove, u ukupnoj dužini ponekad i većoj od Homerovih epova. Zagonetku “Ilijade” rješava serija narodnih pjesama pjevanih u brdima Bosne i Hercegovine o bitki na Kosovu.
Poput slijepih pjevača, čuvari vojvođanske tamburaške tradicije sačuvali su prelijepu melodiju pjesme “O Jelo, Jeleno”, koja se pjeva u višeglasju. Ova pjesma puna je pozitivnog elana, vrijednih kosača koji žive od plodne zemlje. Miris tek pokošenog sijena, pogled na ljepoticu na livadi i na beskonačnu ravnu daljinu, izaziva momke da se late pića, naravno – vina rumena. Njihovi skladni glasovi pjevaju o tome koliko ih uzbuđuje ljepota mlade djevojke, koja gazi sijeno košeno.
Takvih Jela Jelena ima po Sremu, Banatu i Bačkoj zaista mnogo. One žive u kućama uredno poređanim sa obje strane puta, kućama koje su katkad tek početak golemog imanja.
Ovu pjesmu je kasnije veoma nadahnuto otpjevala i Mira Vasiljević s ansamblom “Đerdan”. Njena ploča je nosila naslov “Šou Ansambl Đerdan” a snimljena je 1975. godine.
O, Jelo, Jeleno
Oj, Jelo, Jelo, Jeleno
Oj, Jelo, Jelo, Jeleno
Ne gazi seno košeno
Mladi ga momci kosili
I tebe Jelo prosili
Zbog tebe Jelo, Jeleno
Svi piju vino rumeno
(Nastaviće se)
Raniji tekstovi
Istorija starogradske muzike kroz pjesme (1): Kad i vladarima srce zatrepti (VIDEO)
Istorija starogradske muzike kroz pjesme (2): Pogledaj me, nevernice (VIDEO)
Istorija starogradske muzike kroz pjesme (3): Kada padne prvi sneg (VIDEO)
Istorija starogradske muzike kroz pjesme (4): Kopao sam dubok zdenac (VIDEO)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu