Ljudi koji nasmijani i bezbrižni sjede u kafićima, pijuckaju vruć čaj ili koju žesticu da ih ugrije, ostadoše u sjećanju. Nas koji živimo ovdje i onih koji su došli da nas posjete, zabave i vrate kućama. Tamo negdje, stotinama kilometara daleko od mjesta gdje su rođeni.
Bilo je lijepo bar na kratko gledati sav taj sjaj praznika, osjećati bar malo euforije, optimizma i dobrog raspoloženja. Bilo je lijepo zatvoriti oči, tih nekoliko dana, pred onim što nas je dočekalo kad su okončana silna slavlja.
Jer, ono što je ostalo i što gledamo iz dana u dan daleko je od svjetlucavih lampica i nasmijanih lica. Prošla je gužva u kafićima i buticima, ali još veća nastala u javnim kuhinjama.
Po besplatan kuvani obrok i hljeb ljudi su dolazili svaki dan. I prije Nove godine, Božića, 9. januara…. I nastaviće, ko zna do kada.
Oni koji ovise o dobrim ljudima, pomoći, humanosti, empatiji i ove praznike proveli su isto. U redu za hranu. Tamo gdje nijedan čovjek na svijetu ne bi trebalo da bude. Usamljeni, poniženi, bez ikakve volje i mogućnosti da nešto proslave.
Šta njima znači nova godina, kada su i u 2022. ušli siromašni, neki i potpuno sami? Šta njima znači Božić kada nisu imali od čega česnicu da spreme i svijeću upale? Niti s kim da podijele.
Kako čovjek da se raduje praznog stomaka? Na to su možda i navikli, ali kako „nahraniti“ tužno srce i ubijenu dušu?
Oduvijek je postojala razlika između onih koji imaju i nemaju. Ništa to novo nije. Ali, čini se da ovdje oni koji imaju to uduplavaju, a oni koji nemaju tonu sve dublje. I ne treba niko da nas uvjerava kako se ovdje sve bolje živi, ekonomija se oporavlja, standard raste. Doduše, sigurno ima onih koji vjeruju u to.
Ali, sve duži redovi ispred javnih kuhinja nas ne mogu uvjeriti u te lijepe, lovačke priče. Mogu one koji od ljudi u redovima okreću glavu i skreću pogled, živeći u iluziji da imamo evropski standard. A mi smo od tog života miljama daleko.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu