Posebno je teško stanje u Africi, u kojoj su mnoge zemlje prezadužene.
Slučaj Zambije koja je svojim zajmodavcima nedavno poslala pristojno pismo u kojem ih pita da li bi se moglo razgovarati o odgodi otplata ili, možda, drugim uslovima za dug.
Tek što je to pismo stiglo u poštanske sandučiće zajmodavaca stigao je i jasan odgovor – samo tri dana nakon pisma najznačajnija agencija za procjenu kreditne sposobnosti “SendP global rejtings” spustila je bonitet Zambije sa već mizernih “CCC” na “CCC-“.
Po mišljenju stručnjaka te agencije, pismo i molba “pokazuju da Zambija trenutno ima velikih teškoća sa otplatom svojih obaveza i da bi ubrzo mogla da kasni sa otplatama”.
Mnoge prezadužene zemlje nisu vidjele izlaz iz nevolja i bez krize nastale pandemijom virusa korona. A sa njom sve je još gore, jer su i prihodi još više pali.
Umjesto da se uopšte povede razgovor o reprogramiranju duga, čak i obično pismo dovelo je do toga će Zambiji sad biti još teže doći do novog novca.
Roberto Sifon-Arevalo, šef Odjeljenja za državne obveznice i javna sredstva agencije “SendP”, koje mjeri kreditni reejting, navodi da Zambija od svakog dolara kojeg privredi mora da platiti 46 centi samo za kamate.
Bogate zemlje i EU formiraju velike finansijske pakete za podršku nacionalnoj konjunkturi, ali siromašne zemlje nemaju ništa od toga.
Načelno, bogate zemlje su svjesne kako je čitav sisem pozajmica neodrživ – Svjetska banka je još u devedesetim godinama prošlog vijeka pokrenula inicijativu oprosta dugova, najbogatije zemlje G7 su se oko toga dogovorile, ali su to samo prazne priče, navodi “Dojče vele”.
Zambija, Argentina ili bilo koja druga zemlja – sasvim svejedno. Njenim državnim obveznicama se trguje kao i sa svakom drugom robom i tu su pravila za koja se čini da ih je nemoguće promijeniti.
Države Afrike su dugo bile zavisne od milosti i interesa njihovih kolonijalnih vladara.
Gana, jedna od imućnijih zemalja zapadne Afrike, danas plaća pet puta više novca za servisiranje svojih dugova nego što daje za svoje zdravstvo.
Je li uopšte moguće stvoriti, ako ne alternativu, a onda barem ravnopravnog partnera postojećem tržištu kapitala koji bi imao više sluha za zemlje u nevoljama?
Siromašnima je uvijek problem naći novac, čak i kad bi to ulaganje značilo da će povećati prihod.
– Na primjer, kad već postoji negdje neki put uvijek će se naći neko ko je spreman uložiti novac u njegovo poboljšanje – navodi Sifon-Arvelo iz agencije “SendP”.
Ali, objašnjava on, problem je kada uopšte nema puta – jer tada jedva da će neko dati novac za njegovu gradnju, pošto svi misle: “Mora biti razlog zašto tu nema puta”.
Tu ne pomažu uvjeravanja kako bi takav put donio korist i zaradu – čak i ako se vjeruje toj državi da novac neće završiti u nečijem džepu.
Mnoge države Afrike nemaju same novaca za gradnju infrastrukturnih projekata i tako nastaje začarani krug u kojem je nemoguće vlastitim snagama razviti rješenje za neku situaciju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu