Svakog mjeseca svjedočimo brojnim apelima za pomoć socijalno-ugroženim penzionerima, pa i cijelim porodicama koje sa mizernih 200, 300 maraka u novčaniku pokušavaju da preguraju od prvog do prvog. Ta crkavica nije dovoljna ni za pristojnu hranu, u tanjiru su uglavnom makarone i riža, kako onda tu uračunati odjeću i obuću za djecu, pa još i komunalne račune.
Tri obroka i topla kuća, to je samo osnovno što svaki čovjek zaslužuje; pomisliti na nešto “više” ovi ljudi se, nažalost, i ne usude. Kao da je grijeh na Balkanu imati život dostojan 21. vijeka.
Jasno je svima da socijalna izdvajanja i jednokratne pomoći nisu dovoljne kada mnoge naše familije i dalje grcaju na rubu siromaštva i gomilaju dugove koje nemaju čime izmiriti. Najviše boli što istovremeno čitamo o višemilionskim dužnicima kojima niko ne može ništa, a za to vrijeme građani strahuju hoće li im na svu muku biti još isključena struja, voda. Institucije zato moraju u startu prepoznati i odrediti ko su “ugroženi potrošači”, osigurati im uslugu po simboličnim cijenama i propisati mjere za zaštitu njihovih prava.
Ne treba mnogo mućkati glavu, dovoljno je poslušati šta imaju da kažu udruženja za zaštitu potrošača, koja su već zatražila da se u zakonske okvire ugradi termin “ugroženi potrošač”, za korisnike iz socijalne kategorije stanovnika. Pozitivne riječi za sada smo čuli iz “Elektroprivrede RS”, koji najavljuju popuste za penzionere, višečlane porodice i korisnike tuđe njege i pomoći. Spiskovi se, kažu, već prave.
Ipak, ovako osetljive stvari ne trebamo prepuštati na volju komunalnim preduzećima i nadati se da će oni imati dovoljno sluha. Sistem je taj koji treba stati iza svojih građana.
Naše povjerenje jedino još nisu izigrali humanitarci i volonteri koji su uvijek tu da priguše vatru, kada sve ostalo zakaže.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu