Tako nije rijetkost da stanove i kuće kreče gimnazijalci, da kao vozači rade tehničari raznih struka, a da se profesori stranih jezika, koji nisu uspjeli da nađu posao u struci, prihvate nekog posla u administraciji.
Sve je to za ljude koji svojim radom nikome ne čine zlo i kojima je najvažnije da krajem mjeseca u kuću donesu platu i koliko-toliko mirno spavaju do sljedeće.
Međutim, problem je kad se nekog posla za koji stručnost ne da je bitna, nego je bukvalno pitanje života i smrti, prihvate lakomisleni skorojevići koji uopšte ne razmišljaju o posljedicama svog „ordiniranja“.
Najopasniji su, svakako, nadriljekari, kojima je na pameti samo brza i prilično laka zarada, a šta će biti s njihovim „pacijentima“, baš ih briga. Najsvježiji primjer je slučaj Banjalučanke koja je, bez da je položila bar jedan ispit na medicini, mušterijama radila estetske zahvate i usmeno propisivala terapiju, a ishod njenog rada je najmanje 11 unakaženih žena. Ona je uhapšena, a sirotice koje je unesrećila sad jadikuju na društvenim mrežama i prijete tužbama, što, međutim, neće iscijeliti otoke i opekotine koje su kod dotične „plastičarke“ zaradile.
Ljudi ovog kova toliko su zaslijepljeni parama da ne odustaju od „operacija“ sve i kad su svjesni da pojedini zahvati koje izvode moraju da krenu po zlu.
Za koliku su osudu njihov rad i djelo suvišno je govoriti, a samo ostaje nada da će što više njih završiti tamo gdje im je i mjesto.
Druga, ali nimalo sjajnija strana ove priče, jesu oni koji se prepuštaju u ruke nadriljekarima, jer nije ovdje riječ o šivenju haljine koju, ako smo nezadovoljni, možemo prepraviti ili čak baciti, i nikom ništa.
Naravno da svakoj žrtavi nadriljekarstva srce zaigra od sreće kad svog „dr“ vide iza rešetaka, ali to im neće ukloniti ožiljke, spaljenu kožu, modrice po licu.
O mogućnosti dobijanja infekcije po stanovima i raznim salonima, koji su po opremljenosti i čistoći svjetlosnim godinama daleko od hirurških sala, sigurno i ne razmišljaju, valjda od pretjerane želje da se napokon riješe bora i podočnjaka, ili da dobiju jedan prćasti nosić.
Nažalost, mnoge žene se prema svom licu ponašaju upravo kao prema haljini, tražeći majstora koji će za što manje para popraviti nesavršenosti koje im smetaju.
A kad ih nadriljekarke unakaze, krenu da obijaju pragove pravih klinika, u nadi da će njihovi ožiljci postati bar malo manje upadljivi.
Njihovu lakomislenost najbolje oslikava ona naša poslovica – dala baba dinar da uđe u kolo, a dva da iz njega izađe!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu