Čak je podstakla predstavnike vlasti iz Republike Srpske da odu u Beograd kako bi s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem razgovarali o imenovanju novog visokog predstavnika.
I tako su domaći akteri opet, umjesto da se dogovaraju između sebe i sjednu za sto zajedno, savjet i rješenje odlučili da potraže van granica Bosne i Hercegovine. Nije ništa loše u tome što Srbija i Srpska imaju prijateljske i dobre odnose, ali je loše što Federacija i Srpska nemaju. Dvije strane koje bi trebale da se dogovaraju o svemu, strane koje bi trebale da kroje budućnost BiH.
Reagujući na Šmitov najavljeni dolazak, političari u BiH opet su pokazali koliko su udaljeni u stavovima i ciljevima. Sav apsurd je u tome da su upravo svojim reakcijama na Šmitov dolazak pokazali da još nisu spremni da djeluju sami, bez uplitanja faktora sa strane, bez uplitanja međunarodne zajednice.
Ako pitate srpske političare smeta li im OHR, svi će reći da smeta, ali već na sljedeće pitanje – šta kada bi nam međunarodna zajednica zaista prepustila kormilo da upravljamo sami ovom državom, odgovori su različiti. „Snašli bi se nekako“, kaže većina. No, da li bi se zaista snašli, ako pogledamo dešavanja na političkoj sceni BiH 30 godina unazad?
Nijednom domaće strukture nisu dokazale da su spremne i sposobne da same odlučuju o budućnosti BiH, za početak bar da sjednu i razgovaraju k'o ljudi. Šef OHR postao je neko na koga mogu da prebace svu krivicu za svoje neuspjehe: „Nije nam dala međunarodna zajednica, inače bismo mi…“. Kada se ukine konačno jednog dana funkcija visokog predstavnika, ko će im onda biti izgovor za sve loše u BiH?
Svaki početak ima i svoj kraj. Tako će i visoki predstavnik otići. A kada se to desi, kada konačno više ne budemo marionete u rukama Evrope, koja vuče konce nad lutkom koja se zove Bosna i Hercegovina, onda će sva „sposobnost“ naše političke elite biti ogoljena. Onda će se na muci poznati junaci.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu