Kao i u vrijeme poplava, zemljotresa, rata, i u vrijeme pandemije se kristalno jasno pokazalo šta je u životu ljudskom zaista bitno.
Međutim, solidarnost je, napominju učeni ljudi, kao meteor: bljesne na nebu, obasja nam živote. Pa se moramo potruditi da nas svjetlost milosti i dobrote obasja što češće i da potraje što duže. Da udruženim snagama učinimo sebe, svoj komšiluk, grad, državu, planetu, kosmos… boljim mjestom za život.
I sve to zvuči poetično i divno, i o solidarnosti i o milosrđu ispisane su stotine stranica Biblije, Utopije, Komunističkog manifesta… a evo se i ovi današnji, moderni akademci, bave tim vječitim temama.
A kako to izgleda u stvarnom životu? Jesmo li istinski dobri, saosjećamo li sa bolesnima, s ljudima koji su ostali bez posla, bez krova nad glavom, bez kore hljeba za svoju djecu?
Saosjećamo li, ili im, da umirimo savjest i u strahu od Boga i Sudbine, sve okrećući glavu, ćušnemo nešto milostinje?
Zgražavamo se nad političarima i milionerima, koji se slikaju pored doniranih vreća kupusa i krompira, a poklanjamo iznošene zimske jakne, ali tek na proljeće, kada upekne sunce i kada čistimo ormare.
Kada ne dajemo, kažemo „ne treba takvima dati ništa, neće kupiti hljeb, nego rakiju“. Pa odemo u kafanu.
Kad treba da pomognemo bližnjima, svi naprečac postajemo analitičari i odjednom znamo sve o ljudima koje ne želimo ni čestito pogledati, a kamoli razumjeti i podržati.
Isto kao oni milioneri s kupusom, koje ni najmanje ne interesuje kako živi, čemu se raduje, od čega strahuje… sirotinja koja će taj kupus jesti.
U ovoj priči nije bitno ko ima koliko novaca. Bitne su neke mnogo bitnije stvari. Ako onaj sjaj meteora, koji naše živote obasjava smislom, pretvorimo u maglovitu smrdljivu baruštinu sujete i samoživosti, to nas može dotući. Gore nego korona.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu