U intervjuu za Srpskainfo prisjeća se svojih početaka.
– Prva moja fotografija, koju sam objavio 1988. godine u magazinima, bila je za „Pop rok“. Bio je to foto benda „Deca loših muzičara“, koji je tek formiran na Miljakovcu. Bilo mi je u to vrijeme zanimljivo da slikam mlade ljude koji su imali neki višak energije, koji su bili kreativni. Potom sam pravio fotografije za tinejdžerski magazin „Ćao“. Sarađivao sam tada sa Zoranom Trbovićem i dosta naučio od njega. Prosto, bilo je tako, gurnu te na mjesto nekog događaja i moraš da se snađeš. Potom sam jedno vrijeme radio za magazin „Huper“, koji se bavio muzikom i filmom. Urednica Ivana Pataković je imala sluha za dobre rok fotografije. Putovao sam ponekad u Budimpeštu i slikao popularne bendove na koncertima. Uradio sam fotke sa koncerata bendova kao što su „Depeche Mode“ ili „U2“. Na „Stonsima“ sam bio, ali mi nisu dali dozvolu da slikam iz prvih redova. Slikao sam koncert „Bon Žovija“, pa smo slučajno nabasali u gradu na manji koncert „Bjork“, u nekom alternativnom kulturnom centru, koji je bio fantastičan. Tad se snimalo na filmu i imali smo ograničene mogućnosti. Nismo mogli da fotografišemo na stotine fotografija kao danas u digitalno doba. Film je bio skup i svaka fotka se odmjeravala. To me je tjeralo da dobro razmislim prije nego što ću da slikam, kako bi sve ispalo dobro i tehnički i kreativno – priča Babić.
Radio je i fotke sa burnih uličnih zbivanja devedesetih.
– Jedno vrijeme sam počeo da se zanimam za „life“ fotografije, bukvalno za lica i događaje sa ulice. Bio je to početak burnih dešavanja u našoj zemlji, pa je bilo dosta demonstracija i drugih opasnih zbivanja. Imao sam probleme kada sam fotografisao; jednom je na mene neki čovjek zamahnuo nožem, a drugi put neki policajac pendrekom. Poslije toga sam riješio da ponovo počnem da slikam rokere, ljude koji su u dobrom fazonu. Počeo sam da fotografišem glumce, s kojima su novinari radili intervjue. To mi je bilo vrlo interesantno. Slikao sam ih uglavnom kod njih u stanu ili u nekoj kafani. Zanimljivo je bilo vidjeti neku njihovu privatnost. Tada sam malo više otkrio svijet umjetnika. Počeo sam da fotografišem za modni studio „Klik“, manekene i manekenke. Nenad Radujević je vidio nekoliko mojih fotki u jednoj maloj galeriji i pozvao me da sarađujem s njim. Tako sam zakoračio u svijet modne fotografije. Tada sam prvi put kupio rasvjetu i počeo da slikam u foto studiju, zapravo u svojoj sobi, gdje je sve bilo improvizovano. Tada sam upoznao Branku, buduću suprugu, koja je studirala produkciju na FDU. Ona se zaposlila u marketinškoj agenciji. Počeli smo da živimo zajedno. Zainteresovali smo se za reklame. Kada smo shvatili da takvog posla ima dosta, napravili smo našu malu marketinšku agenciju. To je lijepo krenulo. Moj stan je postao pretijesan za foto studio i porodicu, gdje je sa nama bila i moja sestra. Dođe, na primjer, Zdravko Čolić ili Goran Bregović u moj stan, pa im bude interesantno da vide domaću atmosferu i cijelu porodicu na okupu. Ali uvijek smo radili dobre fotke i svima je bilo interesantno. Naša marketinška agencija je forsirala domaće i originalno, nismo preuzimali „know how“ od velikih svjetskih marketing kompanija. Tjerali smo svoje i uspjeli u tome. Orandž studio počeo je s radom 1998. godine. Prije toga sam dosta radio za Udruženje likovnih umjetnika, među kojima je bila i sekcija za fotografe – dodaje on.
U dva mandata je bio predsjednik sekcije fotografa u Udruženju likovnih umjetnika Srbije.
– U Ulupudsu sam upoznao dosta kreativnih sjajnih kolega. Sarađivao sam u časopisu za fotografiju „Refoto“. Kolege su me veoma uvažavale, tako da sam čak dva mandata bio predsjednik naše fotografske sekcije u Ulupudsu. U to vrijeme nije bilo prodavnica kod nas gdje je mogla da se kupi kvalitetnija, skuplja oprema. Sve što bih zaradio ulagao sam u opremu. Kvalitet fotografija je tada zaista dosta zavisio od kvaliteta opreme. Ja sam obožavao foto aparat „Haselblad“, koji je neka vrsta „Rols Rojsa“ među foto-aparatima. To je švedski aparat, koji je, recimo, nošen na Mjesec. I danas imam „Haselblad“, ali digitalni. Taj aparat me je uvijek obavezivao da radim najbolje fotografije, kako bi drugi mogli da vide razliku. Da ne kažu “pa ovo si mogao da fotkaš i na Nikonu”. Kasnije samo ušli u svijet digitalne fotografije. U svakom slučaju, za dobru fotku danas važan je ne samo aparat, već i pametno raspoređena rasvjeta, a po meni najvažniji je odnos sa čovjekom čiji portret se radi. Meni je više cilj da se vidi emocija na fotografiji, nego da nešto bude maksimalno oštro. Umjetnost je uslikati pravi trenutak – kaže Babić.
Osnivač je popularne galerije „Ozone“, koja je opstala do dana današnjeg.
– U okviru Ulupudsa imao sam namjeru da što više promovišem radove svojih kolega fotografa i drugih likovnih umjetnika. Tako se rodila ideja da otvorim „Ozone“ galeriju. Moja je ideja da svi radimo zajedno, jer ima dovoljno posla za sve, a ne da budemo protivnici i da zavidimo jedni drugima. Privilegija je pomoći drugima, posebno mladim kolegama. Imam do sad nekih važnih nagrada za moju umjetnost, ali mi je najveća nagrada kad je čovjek koga slikam zadovoljan tom fotografijom. U magazinu „Nedeljnik“ imam svoju foto kolumnu i zaista sam srećan kada pravim portrete domaćih i stranih umjetnika, pa i drugih ljudi iz javnog života. Nedavno sam fotografisao pijaniskinju Martu Argerić, koja se smatra jednom od deset najboljih svih vremena. Ovaj posao omogućio mi je da upoznam takve ljude – s ponosom će Nebojša Babić.
Jednu od svojih autorskih izložbi imao je u Banjaluci.
– Sjećam se da sam u Banjaluci imao fantastičnu izložbu svojih fotografija. Povodom izložbe sam prvi put u životu bio u tom gradu i oduševio se ljudima. Djelovalo mi je da svi imaju znanje o tome koliko je fotografija važna stvar u životu. Vjerujem da ljudi dobro znaju i pamte trenutke iz prošlih ratova, kada su morali da negdje pobjegnu. Nisu im bili važne nikakve materijalne stvari, već uglavnom slike, fotografije iz njihovog života. Ljudi znaju šta je u vremenima najveće krize zapravo ono najvrednije. Uspomene iz porodičnog albuma je najvažnije sačuvati, jer su neprocjenjive. Sve drugo se može lako ponovo kupiti – poentira na kraju intervjua za Srpskainfo Nebojša Babić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu