Crni petak je američka „izmišljotina“, nastala osamdesetih godina prošlog vijeka. Posljednji petak u novembru, koji pada nakon Dana zahvalnosti, od tog je doba u SAD rezervisan za nevjerovatna sniženja od čak 80 do 90 odsto.
Ova je moda kod nas stigla sa nekoliko decenija zakašnjenja, a i kada je stigla nismo dobili „američka“ sniženja, nego uglavnom popuste od skromnih 30-ak, do maksimalno 50 odsto.
A i u tim popustima ima svašta, pa i lukavih trgovačkih navlakuša. Iz potrošačkih udruženja savjetuju da kupci dobro provjere da li su trgovci prije Crnog petka podigli cijene, pa ih onda smanjili, i tako napravili lažna sniženja.
Samoposluge
Davnih osamdesetih, dakle prije skoro pola vijeka, dok su se Ameri gurali u redovima za jeftine patike i veš mašine, u našim krajevima kupovina je izgledala sasvim drugačije.
Namirnice su se kupovale u samoposlugama i tek pristiglim supermarketima, ali su još opstajali i dućani i granapi. A šta je granap? Na to nas je, u jednom od svojih posljednjih tekstova, podsjetio nedavno preminuli banjalučki novinar Mišo Vidović.
– Granap – Gradsko nabavno preduzeće. Tako se zvalo. Formirano je nakon Drugog svjetskog rata i imalo je značajnu ulogu u kreiranju „društvenog“ života u gradu, mjesnoj zajednici, kvartu, ulici – pisao je Mišo za „Impuls portal“.
I dodao da se pred granapom „pila piva“ i mezilo „ono što se u granapu nađe: salama, kobasica, povrće“. Pivopije su sjedile na pivskim gajbama, a uz iće i piće razmjenjivane su i lokalne novosti.
– Tu i tamo još postoje radnje koje „glume“ granape. Ali, nema više plaćanja namirnica i ispijanja piva „na teku“ – prisjetio se Mišo.
Čekovi
Čuvena „teka“, u koju su se u lokalnim prodavnicama zapisivali dugovi, svjedoči da su i prije prodora kapitalističkog potrošačkog društva Banjalučani bili skloni da troše novac koji nemaju.
Još je jedno sredstvo plaćanja u doba socijalizma pomagalo širokim narodnim masama da troše novac koji nemaju, da bi kupovali stvari koje im ne trebaju i time zadivili ljudi koje ne vole. U pitanju su čuveni čekovi.
Čekovi nisu „igrali“ u granapima, nego u robnim kućama. Ispišeš čekove, na mjesec, dva, tri… I dok ček dospije na naplatu, inflacija „pojede“ pola troška.
A preteča svih robnih kuća u gradovima širom SFRJ, pa i u Banjaluci, bila je NAMA, tačnije Na-ma, Narodni magazin.
NAMA je u Banjaluci posljednji put viđena osamdesetih godina, u montažnoj jednospratnici, koja je, nakon zemljotresa, podignuta pored hotela „Palas“, na lokaciji na kojoj se danas nalazi parking.
NAMA
Tu se kupovala domaća odjeća i obuća, vunica za pletenje, konci za goblene, štofovi na metar, alat za „uradi sam“ i razna druga roba, po principu od igle do lokomotive.
Kasnije se banjalučka NAMA, istina u džepnom izdanju, preselila u prizmelje jedne zgrade nedaleko od džamije Ferhadije, ali mnogi tvrde da to više nije bila prava NAMA.
Inače, NAMA je bila najveći lanac robnih kuća u vrijeme SFRJ, koji je pokrivao 21 dosto cjelokupne maloprodaje u Jugoslaviji.
Preduzeće Narodni magazin je osnovano 1945. godine, nacionalizacijom trgovačke kuće “Kastner i Grgić”. A nestalo je privatizacijom robnih kuća iz ovog lanca u novonastalim državama nakon raspada Jugoslavije.
Fabrički restorani
Nema Juge, nema Narodnog magazina. Ostala su samo sjećanja. A oni koji se sjećaju granapa, teke i čekova, sjećaju se još jednog socijalističkog sredstva plaćanja – bonova za topli obrok.
Bonove za topli obrok dobijali su radnici u „Čajavecu“, „Incelu“ i drugim davno nestalim banjalučkim preduzećima, a služili su, kako im i ime kaže, za topli obrok u fabričkim „restoranima društvene ishrane“.
Ali, famozni bonovi su uskoro „proradili“ i van fabričkog kruga. Kako podsjeća Mišo Vidović, neke fabrike, preduzeća i ustanove „organizovale su društvenu ishranu uz dogovor sa ugostiteljskim firmama“.
– Zaposleni su se hranili u restoranima i kafanama. Odlazak na pauzu za topli obrok znao se pretvoriti u višesatno konzumiranje hrane, ali i pića. Manji oblik derneka, uz onu tradicionalnu „hajmo još po jednu“ – pisao je Mišo.
I to nije sve. U nekim prodavnicama su se „za određenu količinu bonova“ mogli nabaviti i suhomesnati proizvodi: kobasice, salama, mesni naresci. Bila je to, kako je svjedočio Mišo, „relativno (ne)dozvoljena radnja“. Ali, prolazila je.
A i vrijeme je prolazilo. Novo vrijeme, novi potrošački običaji. Bonovi, teke, granapi, robne kuće… otišli su u istoriju. Stigli su nam blistavi tržni centri, kreditne kartice, internet sajtovi za kupovinu.
Pa, srećan nam Crni petak!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu