Kolumne

Orao pao, orao pao

„Ko visoko leti nisko pada“. Ovom narodnom poslovicom se najbolje može opisati nastup košarkaške reprezentacije Srbije na Evrobasketu.

Orao pao, orao pao
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER.RS

Na objavu Košarkaškog saveza Srbije da će dvostruki MVP najjače lige na svijetu (NBA) Nikola Jokić igrati za reprezentaciju odjednom smo dobili krila i poletjeli, osvojili i donijeli kući zlato što se zlati, jer Srbija čeka da dođeš iz daleka da naša zemlja bude opet prvak svijeta.

Ove riječi pjesme THCF su dobile na značaju, a po svemu sudeći nacija će još čekati na zlato, jer stvarnost je nešto surovija. Odmah u osmini finala isprašila nas je Pocekova Italija, koju smo po ko zna koji put potcijenili, posebno kada je Danilo Galinari zbog povrede odustao od Evrobasketa. Oni su uzvratili kako dolikuje, zatrpali koš trojkama i pokazali kako se igra za dres.

Srbija je poznata kao zemlja koja ima milion selektora kad je u pitanju reprezentacija, bez obzira da li govorimo o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu ili o košarci. Čujem razne nazovi „stručnjake“ kako je Srbija “neočekivano” rano ispala sa Evropskog prvenstva, jer tobož imaju dva MVP u startnoj petorci (Micić i Jokić). Gospodo draga, klub i reprezentaciju najbolje opisuje ona pjesma „jer ti i ja dva smo svijeta različita“.

Ono što nam treba biti jasno je da ne igra statistika “već boj bije srce u junaka“. Kažu, pa pogledaj samo Vasinu statistiku u Efesu, po svim parametrima nema mu ravnog. Bolji je, kažu, za klasu čak od nekog tamo Gorana Dragića, a taj Dragić u svojoj 36. godini pokazuje nestvaran atleticizam i lucidnost bez koje ne bi uspio u NBA, u koju je uplovio još od 2008. godine kada su ga izabrali San Antonio Sparsi pod palicom čuvenog Grega Popoviča, za koga će svi koji iole prate košarku složiti da je jedan od najboljih trenera ove igre. E, pa zato ste se tu malo prevarili.

Ruku na srce, Jokić je pokazao kvalitet i dao je svoj maksimum, ali kad se lomio rezultat nije bilo igrača sa „cojonosima“, a to ili imaš ili nemaš bez obzira na godine. Teo, oprosti što nisi bio dio ovog projekta, jer Vasa ti još nije dorastao. Za one koji su zaboravili, Svjetsko prvenstvo je u Turskoj, 2010. godina, Španija – Srbija 89:89, pet sekundi do kraja, uzima loptu i šutira preko Garbahose sa devet metara. Naravno, pogađa.

To je ono što su mnogi očekivali od Micića u momentu kada je Marko Spisu zatrpao koš, ali nismo dočekali. Poruka za sve nazovi selektore je jasna. Statistika u klubu je individualno važna za igrača, ali srce u reprezentaciji i težina dresa je još važnija. Kariju će trebati još mnogo vremena za neki pravi rezultat (medalja) na nekom velikom takmičenju, naravno ako se Srbija uopšte plasira na Svjetsko prvenstvo, jer se nalazi na 4. mjestu – iza Letonije, Grčke i Belgije. Tri reprezentacije idu dalje, a ostala su još četiri meča, redom protiv Velike Britanije, Turske, Grčke i opet Britanije za kraj.

Bitnije od toga ko će se odazvati selektoru za naredne utakmice jeste kontinuitet u radu, koji je ključ svega. Bez kontinuiteta nema rezultata. Kada to kažem, mislim na svemoćne Špance koji, htjeli mi to priznati ili ne, trenutno vladaju ovim sportom jer su igrali finala i osvojili medalje u svim kategorijama. U prevodu, osvojili su sve.

Poraz i ispadanje boli, ali to je sastavni dio sporta. Ako želimo nešto više potrebne su promjene od vrha, jer znate kako se kaže – riba smrdi od glave, a ne od repa.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije