Viši sud u Šapcu je ukinuo pritvor Aleksandru Isakoviću poslije odluke Apelacionog suda u Novom Sadu, u kojoj se navodi da je nejasno na osnovu čega Prvostepeni sud zaključuje da je poslije proteka vremena od šest mjeseci od događaja, a sjećanja na isti su i dalje svježa, uznemirenje javnosti takvog intenziteta da ugrožava pravično suđenje, pa da usljed protoka vremena taj pritvorski osnov slabi.
Takva odluka suda je kod porodice napastvovane djevojčice, ali i kod ostalih mještana Belotića izazvala šok i strah.
– U petak popodne smo saznali da je pušten. On je pisao žalbu Apelacionom sudu u Novom Sadu i oni su vratili to u Šabac da sud tu razmotri i oni su ga pustili, kako kažu, zato što nema uznemirenja javnosti oko ovog slučaja – započinje bolnu ispovijest za Blic Vladan Ćirić, djevojčicin otac.
Za sve ovo vrijeme, kako kaže, kada su ga mediji kontaktirali izbjegavao je da govori, jer je njegovo dijete već šest mjeseci u izuzetno teškom psihičkom stanju i nastojao je da je zaštiti od svega.
“Živimo kao taoci”
Za njega je, kao i za druge mještane Belotića, apsurd da se zato što nema uznemirenja javnosti Isaković, čija se kuća nalazi u blizini porodične kuće Ćirića, nađe na slobodi i u njihovoj blizini i da time direktno budu izloženi opasnosti, a prvenstveno napastvovana djevojčica.
– Novinari zovu, a ja nisam želio da pričam jer je dijete u jako lošem prihičkom stanju, a on je pušten jer nema uznemirenja javnosti!? Pa je li važno da li novine pišu ili kako se osjećamo mi koji živimo ovdje, a vjerujte mi da smo uznemireni i uplašeni, ne ja i moja porodica samo, već i drugi mještani – navodi Vladan i objašnjava da je to što je Belotić malo mjesto dodatni problem, jer će se prije ili kasnije sresti, pa sada porodica Ćirić praktično živi u zatočeništvu u svojoj kući:
– Ovo je mala sredina, mi smo sada praktično taoci, nije on… Ja ne znam šta će on sada da uradi, plašiim se za bezbjednost djece i nas, ali se za sebe plaše i drugi mještani. Ne znam ja šta će on da radi, to je manijak – rekao je otac.
Kako kaže, ovakvu odluku ne može da shvati drugačije već kao nagradu napasniku.
– Pa i bjekstvo njegovo je moguće dok se čeka presuda, od policije je i tu noć pokušao da pobjegne, jedva je uhvaćen. Nama je BiH blizu, pređeš 15, 20 kilometara, pređeš kud god hoćeš. A i opasnost od uticaja na svjedeke, kako ne postoji? Pa ovdje su sada ljudi u strahu, on zna ko je svjedočio protiv njega i kako on sad kao ne može da utiče, pa naravno da može – navodi sagovornik.
“Ko će da bude kriv ako joj se nešto desi?”
Na ove Vladanove riječi se nadovezala i njegova supruga Stanka:
– Kako da pustimo dijete u školu? A imamo još dvoje djece… Sutra treba da je pustim, mi živimo u selu, njegova kuća je udaljena od naše 200, 300 metara, zamislite da ga sretne… Šta onda? Da potrči pod nečiji auto, pod autobus… Ko će onda da bude kriv – rekla je majka djevojčice.
Stanka objašnjava da je vještačenjem utvrđeno da je djevojčica u teškom psihičkom stanju.
– Ona je na vještačenju dobila status posebno osjetljivog svjedoka. Razgovarala je sa psihologom, sa dječijim neuropsihijatrom, oni su ustanovili da ne može ni na sudu da se pojavljuje, da se sretne sa njim niti da bude blizu njega i to sve stoji u izvještaju, a on je sad pušten – navodi očajna majka.
Kako kaže, njena kćerka zajedno sa cijelom porodicom mjesecima proživljava pakao.
– Ona se liječi kod neuropsihijatra, pije antidepresive. To je bio pakao, ne može da se opiše. Plašila se drugih ljudi, plašila se nas, kaže mi “Joj, mama, ja gledam tebe, a vidim njega”, stane da se umije, podigne glavu, pogleda se u ogledalo i istrči iz kupatila “Mama, pogledam se u ogledalo i vidim njega”… To je bio pakao! – priča Stanka i dodaje da je taman počela da staje na noge i da se oporavlja kada ih je ovo zadesilo:
– Septembar, oktobar i novembar su bili katastrofa, bilo je trenutaka zove iz škole “Dođi po mene, loše mi je”, od decembra je krenulo nabolje, stalno psihoterapije, ali dijete i dalje pije šaku lijekova. Taman je sada počela da se oporavlja, ide sporo i mučno, ali je krenulo nabolje. I kako ja sad da joj kažem da je napolju, da je on tom slobodom počašćen?! . kaže otac.
“Da joj produžim sat, dva spokoja…”
Kako kaže, kćerki još nisu rekli da je Isaković na slobodi i ne znaju kako to da učine.
– Ona se i onako stalno plašila i pitala kad će on da izađe i šta će ona da radi kad se to desi… Mi od petka sjedimo u kuću, on živi blizu, ne znamo šta da radimo, kako da se postavimo, njoj treba da kažemo, a kako, kako da joj kažemo!? – kroz suze priča majka:
Susreta sa njim se plaše iz više razloga, a za ovo vrijeme nije bilo prijatno sretati ni njegovu porodicu.
– Tu su mu otac i majka, žena mu je sa djetetom otišla kod svojih. Mi živimo u Belotiću, Bogatić nam je blizu, pa tamo idemo u prodavnicu, sklanjamo se, ne znam ni kako to da objasnim, da se ne sretnemo – pričaju Ćirići, a Stanka dalje objašnjava kakve je posljedice događaj ostavio na porodicu:
– Jednom sam ga slučajno vidjela u selu, njegovog oca, ne znam kako sam skrenula i zaustavila auto, pozilo mi je, čovjek je samo stajao, ja sam prošla, ali… Prosto, svega sam se sjetila u trenutku, pozlilo mi je, žene iz prodavnice su mi davale šećer i vodu da me povrate, a sad on treba da mi se šeta ovuda, ja ne znam kako bih regovala… – rekla je.
Zašto je oštrio nož?
Kroz glavu im se sada vrzmaju razne misli, a Stanka je posebno zabrinuta zbog noža koji je pronađen u radionici, a koji je osumnjičeni mjesecima oštrio kod njih u radionici, gdje je inače bio zaposlen.
– Poslije su nam radnici rekli da je on mjesecima oštrio jedan nož, kažu da je zadnjih dana samo to radio. Prijavili smo policiji, ali kažu nije njime prijetio, pa nije uzet kao dokaz, ali šta da se zapitamo nego zašto je to radio, šta će mu nož, je l je čekao da ona ostane sama u kući? – zaključuje ona, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu