Za mnoge Evropljane taj je trenutak označio i “prekretnicu u istoriji” kako je njemački kancelar Olaf Šolc izjavio u prvim sedmicama sukoba, piše Vašington post.
Oštre moralne dimenzije rata – drsko, destruktivno rusko napredovanje i hrabar ukrajinski odgovor – učinile su prevagu u očima evropske elite koja je isprva tražila da se s Rusijom postigne miran dogovor. Ono što je pokrenuto, mjerilo se u razmjerima koji u srcu Evrope nisu viđeni decenijama.
– Definitivno je okončan laki optimizam iz neposrednih godina nakon Hladnog rata – napisao je Džeremi Klif iz Nju Stejtmsmena. Ali, dodao je, čak i dok lebdimo “prema nečem novom”, konture toga “i dalje su maglovite”.
Nad Ukrajinom se i dalje nadvija gusta ratna magla. Izvan krajolika posutih rovovima i blokiranih, razorenih obalnih gradova, još uvijek traje sukob ideologija, čak i vizija povijesti. U svom odbijanju da se priklone neoimperijalističkim ambicijama ruskog predsjednika Vladimira Putina, Ukrajinci sebe vide na prvoj liniji globalnog rata između demokratije i autokratije. To je vizija koju su ponovili njihovi podupirači na Zapadu, uključujući i američkog predsjednika Džoa Bajdena, koji je u martu izjavio da Ukrajina vodi “veliku bitku za slobodu… između slobode i represije, između poretka utemeljenog na pravilima i onog kojim upravlja gruba sila.”
Rat koji nije išao po planu
Putin, naravno, sve to vidi drugačije. Ruska vojska prešla je granice svog susjeda nakon što je ruski predsjednik održao, sada već zloglasni, govor utemeljen na istorijskom nezadovoljstvu i revizionizmu. Putin je Ukrajinu smatrao umjetnom nacijom čiji je “nacistički” režim bio pijun Zapada. Putin je bio bijesan zbog širenja NATO na istočnu Europu i upozorio na pojavu “anti-ruske klime” na područjima koja su “naša istorijska zemlja”. To nije moglo proći; bacanje Kijeva, Ukrajine, na koljena ne bi bilo samo obuzdavanje zapadnog utjecaja, već iskupljenje tragije pada Sovjetskog Saveza čime je, rekao je Putin, poremećena “ravnoteža snaga u svijetu”.
Putinov zamišljeni rebalans moći nije išao onako kao je Kremlj planirao. Ukrajina se hrabro oduprla invaziji i natjerala ruske trupe na sramotno povlačenje nakon neuspjelog pokušaja zauzimanja Kijeva. Umjesto da bude kažnjen, NATO se proširio, dovodeći Švedsku i Finsku pod kišobran vodećeg svjetskog vojnog saveza. U baltičkim državama, lokalne vlasti su počele rastavljati spomenike iz sovjetske ere. Rat je katalizirao dugo odgađani proces “dekolonizacije” Ukrajine i nekih njenih susjeda koji sada, čini se, jedva čekaju odrezati potraživanja koja su njihovim zemljama nametnuta nasljeđivanjem podređivanja Moskvi.
Uticaj zapadnih sankcija na rusko gospodrstvo, piše Vašington Post, bio je težak: zamrzuta je polovina inostranih rezervi zemlje, stotine zapadnih kompanija povukle su se s ruskog tržišta, a ključni izvozni proizvodi – nafta i plin – sada su na rasprodaju oportunističkim kupcima po sniženim cijenama. Američke obavještajne službe procjenjuju da je čak 80.000 ruskih vojnika možda već poginulo u borbama. Zapadni analitičari takođe vjeruju da je ruski ratni stroj ozbiljno iscrpljen, a zalihe streljiva su pri kraju.
Podrška s rokom trajanja?
Ali to je slaba utjeha za Ukrajince, koji su platili gotovo nesagledivu cijenu obrane prava svoje nacije na postojanje. U šest mjeseci rata hiljade njih su ubijene, a milioni protjerani iz svojih domova. Ruske snage izvršile su navodne zločine i ratne zločine. Sada je ruska vojska utaborena u širokom pojasu južne i jugoistočne Ukrajine, a analitičari predviđaju da slijedi dugotrajan rat iscrpljivanja.
Tokom šest mjeseci rata, ukrajinska poruka zapadnoj eliti jedva da se promijenila. “Sve što trebamo je oružje, a ako imate priliku, prisilite (Putina) da sjedne za pregovarački sto sa mnom”, rekao je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij u nedavnom intervjuu, ponavljajući česte zahtjeve svoje vlade za pošiljkama naprednijeg oružja i streljiva. Ova oprema daje Ukrajini veći uticaj na bojnom polju, ali i u budućim pregovorima s krutim ruskim režimom.
Unatoč kašnjenjima i logističkim preprekama, vojna pomoć – predvođena SAD-om – stigla je u Ukrajinu. Bajdenova administracija do sada je za Kijev izdvojila više od 10 milijardi dolara vrijedne sigurnosne pomoći, istovremeno koordinirajući i mobilišući širu podršku unutar NATO saveza i evropskih partnera. Od Vašingtona do Varšave, zakonodavci vjeruju da Ukrajini treba dati sredstva za odlučujuću vojnu pobjedu, čak i ako je takav ishod rata u dalekoj perspektivi.
No, ta bi volja i podrška mogla nestati: približavanje zime i vrtoglavi porast troškova energije u Evropi otvorili su pitanje, može li Zapad tokom idućih šest mjeseci zadržati istu odlučnost u podršci ukrajinskim ratnim naporima?
Novo doba, stare jednačine
Središnja uloga SAD u pružanju pomoći Ukrajini podsjetnik je da, uprkos retorici o Evropi koja hrabro ulazi u novo doba, još uvijek vrijede stare jednačine 20. vijeka: kada je u pitanju geopolitika Starog kontinenta, američka supersila nastavlja u njoj igrati glavnu ulogu.
Ipak, nijedna vlada ne može se nositi sa širim potresima rata, što je uključivalo i potrese u globalnom poljoprivrednom lancu snabdijevanja, koji su doveli do skoka cijena hrane u dijelovima Afrike i pada vlada u južnoj Aziji. Kao rezultat, zvaničnike nezapadnih zemalja često zaprepašćuje do koje mjere su zapadne prijestolnice nesklone razgovarati o kompromisu ili ustupcima Rusiji. “Nama je najveća misterija ideja da se potiče nastavak sukoba poput ovog, i to na neodređeno vrijeme”, rekao je za Rojters jedan visoki afrički diplomat u Njujorku. Za ukrajinske diplomate, frustrirajuće je što sve manje afričkih zvaničnika tvrdi da bi Rusija naprosto mogla povući svoje trupe sa suverenog teritorija druge nacije.
Šest dugih mjeseci uvoda i nedostižna stabilnost?
Hoće li se ruska izolacija povećati ili smanjiti u nadolazećim mjesecima, nije jasno. I Putin i kineski predsjednik Si Đinping, koji je uključen u vlastiti eskalirajući sukob s SAD-om oko Tajvana, planiraju prisustvovati ovogodišnjem samitu Grupe 20 ekonomskih sila u Indoneziji. Indonezijski predsjednik Joko Vidodo nadao se da to neće odvratiti čelnike poput Džoa Bajdena da učestvuju na samitu.
– Suparništvo velikih zemalja doista je zabrinjavajuće – rekao je Vidodo za Blumberg Njuz prošle sedmice. “Ono što želimo je da ova regija bude stabilna, mirna, da možemo graditi ekonomski rast. I mislim da to ne želi samo Indonezija već sve azijske zemlje.”
Ipak, stabilnost bi se mogla pokazati nedostižnom. Kako se rat u Ukrajini razvlači, stručnjaci se boje širenja radijusa rizika i odmazde, od destruktivnih napada na civilna područja preko atentata i planova sabotaže preko granica do uvijek prisutne prijetnje pogrešne procjene nuklearne opasnosti.
– Šest dugih mjeseci rata, a mi još uvijek imamo “osjećaj da je to bio samo uvod” – zlosutno je zaključio portugalski političar, geopolitički komentator i pisac, Bruno Macaes, prenosi net.hr.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu