Pojaviše se pozvani i krenuše svaki svoju stranu priče kazivati o spornom događaju.
Dođe red i na policijskog službenika.
Vrućina udarila, znoji se na sve strane, ali u službenika znoj lije kao u nikoga.
Prvo, drugo, treće pitanje, pa odgovori, koji svaki pomalo razljuti sudiju do te mjere da je zatražio da se nastavak postupka obustavi, a dalja rasprava ne ulazi u zapisnik.
“Zašto ovo radite, zašto mijenjate zapisnike kao čarape”, pitao je već dobro iznervirani sudija policijskog službenika.
Gledajući u pod, policajac je mokru maramicu prevukao još jednom preko svog oznojenog čela.
Muk i tišina zavladali su sudnicom.
Jedino što se čulo bio je zaglušujući zvuk policijskih vozila u pratnji jedne banke, koji je dolazio sa glavne ulice.
“Zašto mijenjate zapisnike, hoćete li mi odgovoriti”, ponovio je sudija pitanje policijskom službeniku, koji je proklinjao dan kada se prijavio u službu, a i dan kada je počeo raditi ono što nikako ne bi smio da radi.
“Časni sudija, morao sam tako uraditi. Tako se mora, jer ako ne radim kako kaže načelnik, poslaće me u Kneževo”, odgovorio je policajac.
Taman kada je sudija htio postaviti još jedno pitanje, policijski službenik je nastavio.
“Ako me ne pošalju u Kneževo, onda će u onu kućicu sigurno. Kako god, moram pisati onako kako načelnik kaže”, rekao je policajac, a sa leđa kao da mu pade stijena, pa ispravi glavu i pun samopouzdanja pogleda sudiji u oči.
“Kakvu kućicu, pobogu čovječe, u kakvu kućicu će te poslati”, začuđeni sudija razgoračio je oči gledajući policajca i njegovu mokru košulju.
“Pa, znate, sudija… One kućice ispred institucija u kojima sjedimo po cijeli dan i čuvamo ih”, objasnio je policijski službenik sudiji uz blagi osmijeh na izbledjelom licu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu