Suština svih političkih procesa bila je u snaženju centralnih organa BiH. Kreatori politika su usvojili pravilo prema kojem svaku nedovoljno jasnu odredbu napisanu u Dejtonu treba tumačiti in favorem snaženja centralnih organa. Dat je zadatak diplomatama tih zemalja da na dnevnom nivou instistiraju na snaženju centralnih organa BiH. Ideja ove političke intencije sadžana je u maksimi: „Prvo BiH“.
U tom smislu je formiran i famozni PIK, Savjet za implementaciju mira, organ koji niti jednim slovom nije predviđen Dejtonskim sporazumom. Potom je PIK notornim bonskim ovlašćenjima pokušao da visokom predstavniku omogući nadležnosti koje mu uopšte nisu date Dejtonskim sporazumom. Visoki predstavnik je potom, pozivajući se na ta tzv. „bonska ovlašćenja“, donosio zakone i smijenjivao demokratski i legalno izabrane funkcionere, iako mu čak ni tim tzv. „bonskim ovlašćenjima“ nigdje nije dato pravo da donosi zakone, a 2005. godine je i sam Ustavni sud BiH u svojoj odluci potvrdio da je pravno nedopustivo da visoki predstavnik donosi odluke protiv kojih nije dozvoljen pravni lijek (predmet AP 953/05).
Takođe, u Mišljenju Venecijanske komisije od 2005. godine o položaju, nadležnostima i ulozi visokog predstavnika u BiH navedeno je da apsolutno nema mjesta jednostranom nametanju zakona i drugih pravnih akata od strane bilo kojeg pojedinca, uključujući i visokog predstavnika. Venecijanska komisija je još prije šesnaest godina ulogu i položaj visokog predstavnika pravno okarakterisala kao nedopustive i neprimjerene demokratskoj i pravnoj državi.
Pored toga, evroatlantske integracije kao proklamovani cilj svih strana u BiH nakon rata korišćene su za jačanje centralnih organa BiH. Zbog toga je Republika Srpska prvo odbacila NATO integracije BiH kao svoj cilj, a na ispitu su i evropske integracije, doduše ne toliko zbog Republike Srpske, nego više zbog same EU i nedostatka političke volje u njoj samoj za dalje proširenje.
Danas kad se dešavaju tektonski globalni geopolitički, ideološki, društveni, tehnološki i ekonomski potresi, trenutak je da se SAD, kao vodeća svjetska sila koja je učestvovala u kreiranju Dejtonskog sporazuma, zapita da li joj je više u interesu postojanje BiH na dejtonskim osnovama i sa promjenjenom paradigmom, u pravcu svođenja centralnih organa BiH na dejtonskih deset nadležnosti, ili izazivanje trajne nestabilnosti i preuzimanje odgovornosti za tu nestabilnost.
Za BiH postoje tri rješenja:
i) nastavak agonije i nastavak nenasilnog sukoba koji će neminovno eksplodirati u određenom trenutku, pri čemu će BiH biti označena kao propala država, failed state;
ii) secesija Republike Srpske koju neće priznati FBiH i najuticajnije zemlje Zapada, čime će se u Evropi otvoriti novi pridnjestrovski konflikt i trajan izvor ne samo političke, nego i bezbjednosne nestabilnosti, što će ponovo biti označeno kao neuspjeh SAD kao kreatora Dejtonskog sporazuma;
iii) novi politički dogovor u BiH, podržan od strane najvećih globalnih sila predvođenih SAD, čija suština će biti povratak izvornom Dejtonu, elimisanje svih centralnih institucija BiH koje nisu predviđene Dejtonom sem možda zajedničkih oružanih snaga, ali i nova politička paradigma „Prvo entiteti, a onda BiH“.
Ideja je da BiH bude zajednica samostalnih entiteta koja će imati stolicu u Ujedinjenim nacijama i koja će omogućiti slobodan protok ljudi, kapitala i roba između entiteta. Objektivno, nikoga u svijetu ne zanima kakva je unutrašnja ustavna i politička struktura u BiH. Zato će taj projekat biti i dalje označen kao spoljnopolitički uspjeh SAD. Suprotno, SAD rizikuju reprizu kabulskog scenarija i novo međunarodno poniženje.
Od suštinske važnosti u ovom trenutku jeste uloga njegove ekselencije ambasadora SAD u BiH, g. Erika Nelsona koji će morati pronaći vremena, strpljenja, diplomatske mudrosti i političke vještine kako bi donosiocima odluka u Vašingtonu strpljivo objasnio da SAD moraju promijeniti strateški pristup u BiH. Ne zbog Republike Srpske, nego zbog opstanka BiH kao stabilne državne zajednice i očuvanja međunarodnog prestiža samih SAD.
S tim u vezi, uz produbljivanje saradnje sa Rusijom i Kinom ne samo na političkom, nego i na ekonomskom nivou, poruke Republike Srpske moraju primarno biti slate prema dva ključna centra moći koji mogu imati najviše političke štete u slučaju eskalacije krize u BiH, a to su Vašington i Berlin. Te poruke moraju glasno upozoravati na sljedeće:
i) Republika Srpska prihvata i poštuje Dejtonski sporazum i ustavnu strukturu njime uspostavljenu. Taj sporazum je uspostavio mir i stabilnost u BiH, a svako odstupanje od tog sporazuma izaziva nestabilnost, sukob i nestanak BiH. Budući da je zapadni politički faktor u međuvremenu insistirao na mijenjanju dejtonske strukture u BiH, onda on i snosi odgovornost za nepredvidivu budućnost.
U tom smislu, Republika Srpska ističe da sve jednostrane izmjene ustavnog uređenja BiH neće uticati na originarne nadležnosti i subjektivitet entiteta, nego same BiH, te citiramo i stav Ustavnog suda BiH iznesen u predmetu AP 953/05: „Ustav BiH takođe ima dualnu prirodu – ima međunarodnu stranu kao jedan od temelja postojanja i međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine u međunarodnoj zajednici država…“(vidi predmet AP 953/05, t. 67, str. 21). Dakle, sam Ustavni sud BiH je pravno verifikovao činjenicu da BiH je Dejtonski sporazum temelj postojanja BiH, a ne njenih entiteta, a čime je od strane samog Ustavnog suda BiH meritorno odbačena teza bošnjačkog političkog faktora da su entiteti ti koji svoje postojanje duguju Dejtonskom sporazumu. Zapravo, upravo je suprotno, BiH je ta koja postoji na osnovu Dejtonskog sporazuma i BiH je ta koja gubi svoj legitimitet i temelj postojanja i međunarodnog priznanja u međunarodnoj zajednici država ukoliko se iz bilo kojeg razloga protivpravno napusti slovo Dejtonskog sporazuma.
ii) Da bi se, ipak, spriječila eskalacija krize u BiH, Republika Srpska traži reafirmaciju dogovora u Dejtonu i vraćanje nadležnosti entitetima koje su im tim sporazumom i date. Budući da BiH nikad nije mijenjala svoj ustav, sve u međuvremenu prenesene nadležnosti na zajedničke institucije BiH nisu ustavno verifikovane. One su praktično privremeno date na korišćenje zajedničkim institucijama BiH, a sama BiH je pokazala da nije u stanju da ih uspješno koristi, a za šta je najbolji dokaz trenutno stanje u BiH koje je na ivici potpunog političkog, ekonomskog i društvenog kolapsa. Zato ih treba vratiti na raspolaganje njihovim legitimnim titularima, odnosno entitetima.
iii) Da bi se snažilo postojanje BiH, ne samo da je potrebno reafirmisati njenu dejtonsku strukturu, nego je potrebno mijenjati i agendu kad je riječ o njenoj budućnosti. To znači da je potrebno usvojiti paradigmu „Prvo entiteti“, a što znači da je potrebno dodatno snažiti entitetska ovlašćenja u procesu evropskih integracija. Evropska unija na najvišem nivou treba da komunicira sa Predsjedništvom BiH koje je po Ustavu BiH nadležno za vođenje spoljne politike BiH, dok se preko mehanizma koordinacije trebaju riješavati tehničko-operativna pitanja kad je riječ o procesu usklađivanja domaćeg sa zakonodavstvom EU. Naravno, sve pod uslovom da EU makar verbalno želi da BiH nastavi svoj evropski put.
iv) Budući da visoki predstavnici nemaju ovlašćenje da nameću zakone, ti njihovi „zakoni“ nemaju odgovarajući ustavni osnov i, samim tim, predstavljaju ozbiljnu pravnu anomaliju u BiH. Kao izraz spremnosti za kompromis, Srpska predlaže da Parlamentarna skupština BiH usvoji usaglašene zakone u redovnoj proceduri, a u vezi materije koju su regulisali tzv. zakoni visokih predstavnika. Sve dok se ne postigne kompromis u vezi sadržaja tih zakona, ti zakoni neće biti smatrani za legitimne što se tiče Republike Srpske i ona ih neće primjenjivati. Odgovornost za takvo stanje neće i ne može biti na Republici Srpskoj, nego na onima koji su kreirali i podržavali neustavna i nedejtonska rješenja OHR-a.
v) Budući da Savjet bezbjednosti UN, u skladu sa Dejtonskim sporazumom, nije imenovao g. Kristijana Šmita za visokog predstavnika u BiH, Republika Srpska smatra da u BiH trenutno ne postoji visoki predstavnik. U tom smislu, posebno je potrebno naglasiti da je i Ustavni sud BiH gore označenoj Odluci broj AP 953/05 istakao da „imenovanje visokog predstavnika potvrđuje Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija, koje je odobrilo i Dejtonski mirovni sporazum kao i raspoređivanje trupa u Bosni i Hercegovini“ …“(vidi predmet AP 953/05, t. 46, str. 16). Dakle, sam Ustavni sud BiH, u koji se zaklinju predstavnici bošnjačkog političkog faktora i dijela međunarodne zajednice, svojom odlukom je eksplicitno potvrdio da visokog predstavnika u BiH potvrđuje Savjet bezbjednosti UN i to je egzaktna pravna činjenica.
S tim u vezi, svaka aktivnost g. Šmita u pravcu vršenja nadležnosti visokog predstavnika koje su propisane Dejtonskim sporazumom ne samo da će se smatrati nelegalnom, nego će odgovornost za istu, odnosno dodatnu nestabilnost koja će uslijediti, snositi primarno Njemačka i SAD. Republika Srpska traži da Ujedinjene nacije posebnom rezolucijom redefinišu položaj, svrhu i ulogu visokog predstavnika u BiH, na način sličan redefinisanju uloge UNMIK-a na KiM nakon 2008. godine, a posebno nakon 2013. godine, te za nas nije sporno da visoki predstavnik ostane prisutan u BiH kao savjetodavni organ koji pomaže suverenim institucijama u BiH da razvijaju sve elemente potrebne za implementaciju Dejtonskog sporazuma, ali bez bilo kakvih nadležnosti kojima može donositi ili nametati bilo kakve odluke i rješenja, sem prava veta na upotrebu oružanih snaga u BiH u slučaju bilo kakvog nasilnog unutrašnjeg konflikta. Nakon toga pozivamo Savjet bezbjednosti UN da svojom odlukom imenuje novog visokog predstavnika u BiH.
U svakom slučaju, politika Republike Srpske mora insistirati na mirnim političkim procesima, bez upotrebe nasilja, ali i na očuvanju stabilnosti zemlje. Vrlo je važno javnosti zemalja EU i SAD slati kontinuirano poruku da je nestabilnost u BiH izazvana uticajima vlada tih zemalja koje su sistemski i planski narušavale uspostavljeni balans, te da rješenje treba tražiti u vraćanju balansa, a ne novim intervencijama nauštrb dejtonske strukture zemlje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu