A i krovovi prokišnjavaju, kroz trula vrata i prozore uvlači se ledeni vjetar… Velike su nevolje sa kojima se bore malobrojni povratnici u Bosansko Grahovo i okolna sela pod Dinarom.
A opet, od svih nevolja, najviše ih, kažu, boli što su, skrajnuti, zaboravljeni. Kao da su ostavljeni, da žive kako moraju i umru u tišini, u svom zavičaju, na kraju Krajine, na granici, daleko od Banjaluke, Sarajeva, Beograda… Daleko od očiju, daleko od srca.
Na ledene zime i snjegove do iznad pojasa već su navikli. Ali, hladno im oko srca!
– Živim ovdje, kako mogu i kako moram. Sama. A opet, nigdje mi nije ljepše. Svoja kućica svoja slobodica. Samo, valja kućicu zagrijati, a nema se čime – kaže Mara Injac (89) iz sela Kazanci kod Grahova.
Ni koraka ne može bez štapa. A ipak je došla u Grahovo, pred opštinu. Smije se. Lice joj ozareno, kao da je već naložila vatru u svom starom šporetu. Dobila je drva, ej, drva! Veliku je muku s leđa skinula.
– Hvala ovim dobrim ljudima, do nebesa im hvala – kaže baka Mara.
Dobri ljudi su došli iz Kompanije „M: tel“. Dovezli su drva i pakete hrane i sredstava za higijenu, za baka Maru i još 27 najugroženijih samaca i porodica u Grahovu. I biće toga još, vratiće se oni. Ne piše tek onako, na poklon paketima „Niste sami“.
– Zaista niste sami. Mi smo tu, mi smo vaši prijatelji. Sad smo dovezli ovo malo, da prezimite, ali doći ćemo opet. Kad vam nešto treba, kad kuća prokišnjava, kad ponestane ogreva i hrane, zovite. „M:tel“ je i vaša kuća, sve ćemo probleme rješavati zajedno – poručila je generalna direktorka Kompanije Jelena Trivan.
Sa timom svojih saradnika i saradnica ona je u juče posjetila Bosansko Grahovo i udaljeno selo Maleševci, razgovarala sa mještanima, potrudila se da drva i paketi stignu u njhove kuće.
Ekipu „M:tela“ sa radošću su dočekali i Mile Tica i njegov sinčić Danijel (7), učenik drugog razreda osnovne škole u Grahovu. Ova dvojica momaka žive sami u oronuloj kućici bez kupatila. Danijelova mama je umrla, a njegova starija braća i sestre, koji su već odrasli ljudi, otišli za svojim životima.
– Vratio sam se 1998. godine, još mi kuća nije obnovljena. Ovo je prvi put da nas je neko pogledao i zauzeo se za nas – veli Mile.
I on je dobio drva i paket sa hranom. Biće, dakle, vatrice, biće ulja i brašna, da ispeče uštipke, biće i toplog čaja, da dočeka sina, kad promrzao stigne iz škole.
I Bosiljka Brkić (84) iz sela Kesići je dobila paket hrane, ali se najviše obradovala drvima.
– Drva su mi preča od brašna. Hvala ovim dobrim ljudima, smrzla bih se da mi nisu dovezli drva– veli baka Bosa.
Zašto baka Bosa i baka Mara, koje žive same i jedva se kreću, nisu bile na „redovnom“ spisku za drva, nego su čekale da ih od zime spasi donacija “M:tela”? Teško je to dokučiti.
Načelnik opštine Bosansko Grahovo, Uroš Đuran, kaže da iz samo njima poznatih razloga, lokalna šumarija ove godine nije dijelila drva socijalno najugroženijim domaćinstvima. A socijalno ugroženih je u Grahovu na pretek. Skoro bi svaka porodica mogla biti u ovoj kategoriji.
Biće, da je to neka politika. Šumarija je, kao i svi drugi resursi, u nadležnosti Kantona 10. Opštinama je ostavljena je samo jedna važna nadležnost: socijala. Siromašne opštine se dovijaju kako da pomognu svojim siromašnim stanovnicima, ali teško to ide.
Nezvanično, socijalno ugroženim Grahovljacima u šumariji su rekli da se „obrate Centru za socijalni rad“. A opština Grahovo nema Centar za socijalni rad. I krug je tako zatvoren.
Tragajući za izlazom iz tog kruga, načelnik Đuran se zaputio u Banjaluku, u sjedište „M:tela“ i zamolio za pomoć. Kada se, samo 14 dana nakon njegove posjete, u Grahovu pojavila kolona vozila sa drvima i paketima hrane, skoro je zaplakao.
– Nije malo ovo što su našim ljudima dovezli, ali najmanje je važno koliko to košta. Pare budu i prođu, ostaju ljudi. Ovim ljudima ovdje je najvrijednije i najvažnije da neko brine o njima – rekao je Đuran.
Načelnik se nada da će „M:tel“ pomoći i drugim Grahovljacima. A oni su obećali da hoće: biće i popravke krovova i obnove kuća, a na proleće, kad opština rasčisti teren od ratnih ruševina, obnoviće dječje igralište.
U planu je i obnova vrtića, jer u Grahovu živi 36 predškolske djece, a svako je dijete, u ovoj opštini staraca, zlata vrijedno.
U selu Maleševci nema djece. Nema ni mladih žena. Najmlađa je Saška Bulatović. Ima punih 56, ali mnoge bi joj tridesetogodišnjakinje pozavidjele na spretnosti i energiji, s kojom, zajedno sa suprugom Borislavom Galićem (61), gura kroz život.
– Nemamo ni plate ni penzije. Muž prima invalidninu i borački dodatak, sve u svemu oko 200 KM. To damo za struju i kupimo ono što se baš mora kupiti. Za drva nije preteklo – veli Saška.
A kad su drva stigla, ona je brojnu ekipu „m:telovaca“, novinara, snimatelja, opštinara… dočekala kako dolikuje.
Domaći uštipci i projice, domaća rakije, domaći liker, domaća pršuta, domaći sir i kajmak, domaće salate, sve domaće.
– Kako nećete ništa! Pa niste ušli u tunel, nego u domaćinsku kuću – kaže Saška.
Istina, krov prokišnjava, ulazna vrata se ne mogu zatvoriti kako valja, zidovi su šuplji, Saška tvrdi da joj „kroz zidove škorpije ulaze u kuću“, ali ona je to malo zalijepila, da se gosti ne isprepadaju.
Ni frižider ne radi, crko! A ni kuća nije njihova, nego od pokojne tetke. Njihova je srušena u ratu i nije obnovljena.
Život je težak, na sto načina, ali Saška i Boro se ne žale. Zdravi su. Imaju šta pojesti, uzgajili na svojoj zemlji i u svojoj štali. A sad i drva imaju. Kud ćeš više.
– Neću ništa više da tražim, ima ljudi kojima je gore – veli Saška.
I hvali se da ima dvije krave. Kuća je puna dobrog sira i kajmaka, nešto se i proda.
Eh, da ima još jednu kravu, gdje bi joj bio kraj! Sa tri krave u štali bila bi prava gazdarica. Ma šta gazdarica, carica!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu