Ne puca se, to je tačno, vojske i paravojske su, prije tačno četvrt vijeka, s proljeća 1996. godine, odložile oružje, bar zvanično, mada su mnoge puške i dan danas skrivene po tavanima.
U ovoj zemlji su putevi i pruge zakorovljeni, rijeke pretvorene u tekuće deponije, imanja napuštena, kuće urušene, a djeca beznadežno zapuštena – samo se puške s tavana redovno čiste i podmazuju.
Ne puca se, dakle, ali metak je u cijevi.
I gine se, nemilice! I danas, usred BiH, ako se nađete u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, možete očas posla, daleko bilo, postati – civilna žrtva rata! Da, da, onog rata koji je završen u novembru 1995.
Dušan Petrović i Miroslav Nikić, željezničari iz Doboja, poginuli su 29. novembra 2011. kao civilne žrtve rata!
Ubila ih mina. I to na mjestu koje je, zvanično, bilo „čisto od mina“.
Istog dana mina je ubila njihovu sugrađanku Šazu Hasanamidžić, u selu Svetliča, kad je pošla u šumu da skuplja čaure, da svom djetetu zaradi koru hljeba.
Osman Huskić iz susjedne Klokotnice bio je sav srećan što je iz rata izašao zdrav i čitav. Ali je u junu 1996. postao civilna žrtva rata, kad je pojurio na svoje kućište, da raskrči dvorište i useli se, da bude svoj na svome.
Mina mu je odbila nogu.
I tako dalje.
Nije isključeno da ćemo ovakve mirnodopske priče čitati i narednih godina. Jer, u BiH je i danas minama zagađeno skoro dva odsto teritorije. Mine ugrožavaju egzistenciju i bezbjednost više od pola miliona ljudi u 119 lokalnih zajednica.
Najugroženije su one koje su u minulom ratu bile ispresijecane linijama fronta. Doboj je najugroženiji, takoreći okovan sa 477 potvrđenih minskih polja, koja su rasuta po idiličnim zelenim brdima i u šumama nadomak grada.
Rat nije završen, jer BiH ni četvrt vijeka nakon potpisivanja mira nije zemlju očistila od mina. I neće skoro.
Ako se nastavi dosadašnjim tempom, deminiranje će potrajati bar još sto godina.
Rat nije završen, jer je država toliko siromašna ili “siromašna” da ni dvije i po decenije nakon rata nije u stanju da svoju teritoriju očisti od mina.
Rat nije završen, jer je narod toliko siromašan da su mnogi spremni da, baš kao usred najžešće mitraljeske paljbe, rizikuju glavu da bi svoju djecu spasili od gladi. Većina žrtava mina je stradala tragajući za pečurkama, starim željezom i bakarnim čaurama zaostalim iz rata, ili sijekući šumu u minskom polju. Glad očiju nema!
Kako možemo reći da je završen rat ako znamo da je od mirnodopske 1996. do mirnodopske 2018. u BiH od mina koje su postavile vojske poginulo 613, a ranjeno ili osakaćeno 1.143 ljudi.
Predstavnici UN zaduženi za deminiranje prije nekoliko godina ukorili su BiH i poručili nam da treba da se ugledamo na Mozambik.
Zašto baš na Mozambik, daleku afričku državu, smještenu tamo negdje na jugu, između Svazilenda i Zanzibara? Zato što je Mozambik za 20 godina svoju zemlju potpuno, ali potpuno očistio od mina! A BiH je još daleko od tog cilja.
Kako je to moguće? Šta to Mozambik ima, a mi nemamo? Ima li kod njih korupcije, siromaštva, nekompetentnosti, osionih političara i budalastih građana koji uporno glasaju za takve? Vjerovatno ima.
Nije Mozambik nikakva kolijevka demokratije, niti zemlja blagostanja. Naprotiv, kada je 1992. kod njih završio krvavi građanski rat, Mozambik je bio jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, a prvi izbori su tamo održani 1994.
Ali, ima jedna bitna razlika između Mozambika i BiH.
U Mozambiku je rat završen. Odistinski. Iako ova država na svom grbu, na centralnom mjestu ima kalašnjikov s bajonetom!
U BiH rat nije završen. Džaba plavetne slobodarske zastave i himna bez teksta!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu