reload

Sudbine

Svetlana iz Odese prkosi ruskoj invaziji "Ako je potrebno, borićemo se do kraja, ali odavde NEĆU DA IDEM" (VIDEO)

Tu su moji prijatelji, moja porodica. Ja jesam polu Srpkinja, otac mi je iz Srbije, ali sam čitav život provela u Ukrajini. Odesa je moj grad, riječi su i stav Svetlane, jedne od mnogih mladih Ukrajinaca koji ne žele da zbog ruske agresije postanu izbjeglice iz rođene zemlje.

Svetlana iz Odese prkosi ruskoj invaziji "Ako je potrebno, borićemo se do kraja, ali odavde NEĆU DA IDEM" (VIDEO)
FOTO: CHAMILA KARUNARATHNE/EPA

Rođena nedugo nakon raspada Sovjetskog saveza, 1998. godine, Svetlana (pravo ime poznato redakciji Blica) pripada generaciji mladih koji su rasli u samostalnoj i slobodnoj Ukrajini. Iako je iz mješovitog braka, od majke Ukrajinke i oca Srbina, sebe je uvijek vidjela državljanku Ukrajine.

Prvu krizu, onu iz 2014. godine, provela je u Odesi, gdje ju je dočekalo i ratno stanje 2022. godine. Kada su krenule najave da će doći do napada ruske vojske, sa majkom se sklonila na sigurno mjesto, u gradić na tri kilometra od rumunske granice.

Otac koji živi na relaciji Ukrajina-Srbija, u par navrata je spomenuo da je možda sigurnije da dođu u Srbiju, sjećajući se 1999. godine i napada NATO pakta na SR Jugoslaviju, na njegovu sreću, sa sigurnog iz Odese.

Danas kada avioni i bombe prelijeću možda i najljepši grad na Crnom moru, njegove oči su 24 sata dnevno usmjerene ka Odesi i Ukrajini. I ovaj put sa sigurnog, iz Srbije.

Jer, i pored silnih molbi i apela, njegova kćerka ne želi da dođe u Srbiju. Istog stava su i njegovi poslovni partneri, prijatelji i saradnici, kako Ukrajinci, tako i Srbi, Rumuni, Crnogorci, svi oni koji su u Ukrajini prepoznali svoju domovinu.

– Mogu da se pomjerim na sigurno unutar Ukrajine, ali da je napustim, ne. Ovo je moja zemlja, moja domovina. Ne znam kako bih mogla da pogledam drugare u oči, kada sve ovo jednom prođe, a da sam ja tokom napada na našu zemlju, sjedila u Srbiji i gledala ovu strahotu koja se dešava putem interneta – kaže Svetlana za Blic.

Ubjeđivanja i očeve molbe, ne čuje i to do tolike mjere da nije željela da mu se javi na telefon više od pola dana, samo zato što je insistirao da se sa majkom prebace na sigurno, u Srbiju.

Pročitajte još

– Svi moji drugari, kolege sa fakulteta, iz okoline, većinom misle isto. Strah postoji naravno, ali mi nemamo drugu zemlju i spremni smo da je branimo po svaku cijenu. Otac ko otac, želi najbolje za mene, razumijem ga. Ali, imam 24 godine i sama donosim odluke, a moja odluka je da ostanem i mogu mirno da živim sa tom odlukom, jer znam da je prava – kaže ona.

Odesa je napadnuta tokom četrtka, mediji su javili da je bilo nekoliko mrtvih, iako nije došla zvanična potvrda o mjestu pogibije vojnika i civila. Činjenica da joj ruske snage bombarduju rodni grad, mjesto gdje je prohodala, naučila da pliva i gdje pohađa univerzitet, puni joj oči suzama.

Da li će imati gdje da se vrati nakon svega? Da li će u napadnima stradati neko od ljudi koje poznaje? Da li… Milion pitanja od kojih suze same teku.

– Teško je. Nikada ne znate koji je grad sljedeći, na koje će mjesto pasti bomba ili dokle će tenkovi doći. Hrane imamo, vode imamo. Za sada je i snabdijevanje strujom normalno, internet takođe radi. Znam da sve to možda preko noći može da se pogorša, ali to je život. Biće onako kako mora, odnosno, kako svima, tako i nama. Dijelićemo sudbinu ukrajinskog naroda. Ovo je sve već dosta strašno, nadam se samo da će se sve brzo okončati i da ovaj rat, neće postati kao sukobi koje ste vi imali na Balkanu, ili možda još gore, poput Prvog ili Drugog svjetskog rata – kaže Svetlana.

U Srbiji je bila nekoliko puta, ima oca i rodbinu u Beogradu, ističe da se prijatno i lijepo osjeća ovdje, ali još jednom podvlači – dolazak u Srbiju tokom ruske agresije nije opcija.

– Tu su moji prijatelji, moja porodica. Ja jesam polu Srpkinja, otac mi je iz Srbije, ali sam rođena u Ukrajini. Odesa je moj grad. Ne želim da odem iz zemlje, a moje mišljenje dijeli i moje društvo. Ako je potrebno, borićemo se do kraja, ali odavde, nećemo da idemo – ponavlja još jednom.

Mjesto u kojem se trenutno nalazi sa majkom, za sada je sigurno. Do kad će biti tako, ne zna i ne razmišlja o tome. Sutra je novi dan, a vijesti se iz časa u čas smjenjuju. O politici ne želi da se izjašnjava, navodeći da nije glasala za aktuelnog predsjednika Volodimira Zelenskog, ali da ruskog lidera Vladimira Putina ne voli, navodeći da za njega, zbog svega, nema baš najljepše reči, od kojih većina nije kulturna za izreći.

– Tiranin. Diktator. Neko ko ne poštuje nas Ukrajince kao naciju – kratko, gotovo u jednom dahu je ipak izgovorila ono što misli, a da nisu psovke.

Na kraju dodaje kako i dalje sve djeluje kao neki košmar.

– U jednom jutru se probudim u svom krevetu, idem na fakultet, pijem kafu sa koleginicama. Učim, jedem, šetam. Normalan život. A sada – košmar koji traje danima. Sjedim stotinama kilometara od svoje sobe, čitam vijesti, očekujući vazdušne sirene i zvuk aviona, sve ono što je već snašlo većinu stanovnika Ukrajine – zaključuje Svetlana.