Đurićeva je rođena u Smederevskoj Palanci, ima sestru Aleksandru za koju kažu da je njena kopija, a otac Predrag je cijelu porodicu 1999. godine za vrijeme bombardovanja odveo na Kosmet u svoj rodni grad Kosovsku Mitrovicu kako bi bili u prvim borbenim linijama.
Djetinjstvo joj se razlikovalo od djetinjstva vršnjaka, jer je doživjela stvari koje nijedno dijete ne bi trebalo – bacili su joj bombu u dvorište, Albanci su joj otimali članove porodice, a morala je i da nauči albanski kako bi opstala u surovom svijetu.
– Ljetnje raspuste sam provodila u Kosovskoj Mitrovici, kod bake i deke. Družila sam se i sa Albancima, jedan od njih mi je bio najbolji drug. Kad je počeo rat, odjednom smo bili na suprotnim stranama. Najbolji drug mi je postao neprijatelj. Imali smo averziju jedni prema drugima jer nismo ista krv. Tada sam shvatila da nikada neću moći da imam partnera koji nije moje vjere i nacionalnosti – rekla je Tamara.
Tokom rata je doživjela brojne strahote. U samom centru srpskog dijela Kosovske Mitrovice porodica Đurić je vlasnik zgrade sa šest dvosobnih stanova. Tamara je bila u jednom od njih kada su im šiptarski teroristi bacili bombu u dvorište.
– Spavala sam sa mamom, sestrom i bakom u dnevnoj sobi, kada je nešto puklo. Svi prozori su nam popucali. Bacili su nam bombu. Čuvao nas je KFOR, jer smo jedan stan iznajmili ljudima sa televizije, a drugi političkoj partiji, koja je imala i obezbjeđenje, ali nisu uspjeli da spriječe napad. Majka je odmah rekla tati da se vraćamo za Palanku, ali on nije htio ni da čuje, jer je veliki patriota. Ni danas neće da proda te stanove mada su nam Albanci nudili basnoslovne sume novca. Svako od tatinih prijatelja ko je prodao imovinu bio je mrtav za njega. Veliki je Srbin. Takav mi je bio i deda. Preminuo je 1999. od muke dok gleda kako Kosovo nestaje – ispričala je ona i dodala:
– Pekare su mahom držali Albanci, pa sam na albanskom morala da tražim hljeb. U suprotnom mi ne bi dali! Svakodnevno su psovali srpsku majku, čak su pokušali da otmu moju baku Borinku. Htjeli su da je uvuku u jedan magacin, ali ju je spasao komšija Albanac koji je živio u kući pored naše. To je bila jedina šiptarska kuća u srpskom dijelu. Da je nije upozorio da ne ulazi u taj magacin, vjerovatno iz njega nikada ne bi izašla. Drugi šok smo doživjeli kada smo saznali da su člana moje porodice, koji je bio visokopozicionirani policijski službenik oteli, i to 28. juna, na Vidovdan. Mjesec dana je bio u zatočništvu.
Tamara je teško podnijela i kada joj je otac upucan neposredno prije rata:
– Bio je teško ranjen, a život mu je spasao hirurg Albanac. On je bio jedini dežurni ljekar u Prištini. Na Kosovu je običaj da ti onaj koji ti spase život postane kum, pa je tako pokojni deda rekao tati da će da se okumi sa Bećirijem. Kasnije je on krstio sestru i mene, tako da imam kuma Šiptara, koji je prije nekoliko godina preminuo – rekla je, piše HIT.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu