Imali smo stan u mjestu Dobrinja i tu smo živjeli godinu, dvije prije rata, a imali smo kuću u drugom dijelu grada i niko nije vjerovao kako će stvarno doći do tog rata. Otišli smo jedan dan kod babe i djeda da ih tamo obiđemo i to veče su stavljali barikade i mi nismo mogli da se vratimo u stan. Bio je vojni čas, ali su se tada svi zajedno čuvali i muslimani i Srbi. Kroz neko vrijeme desio se iznenadni napad i mi smo tada bježali i povlačili se kroz jednu šumu. Pucalo se, to je bio konvoj ljudi koji se povlačio, ljudi su ginuli od granata, metaka, gazili smo preko mrtvih bukvalno u tom povlačenju. Tata mi je ispričao da sam mu tad prvi put rekao: “tata ja se bojim”. U tom povlačenju smo se čak tata i ja izgubili, ja sam ostao sa komšijama i rodbinom, a on je pokušavao da povede babu i djeda, nažalost bezuspješno. Za to vrijeme, sestra i majka su nam bile u Dobrinji, gledale su na televiziji šta se dešava. Cijelu noć sam proveo u strahu, sam. Poslije smo neko vrijeme išli od izbjegličkog do izbjegličkog logora, pa je tata kasnije prebacio mama, sestru i baku u taj dio naše teritorije – započeo je svoju tešku priču Bojan te nastavio da tu nije bio kraj teškog razdoblja za njegovu porodicu:
– Tata je radio u sektoru razmjene zarobljenika i vraćao se kući jedan dan. Na jednoj čistini, gdje je snajper zona jer su tu često ljudi pretrčavali, on je stao da pomogne jednom čovjeku i tu ga pogodi snajper. Od tog ranjavanja je ostao nepokretan. Rekao mi je da mu je samo bilo u glavi da li da se ubije ili da preživi zbog nas, jer je znao da će ostati invalid. Kasnije je prebačen hitno na VMA, uslijedile su tri godine rehabilitacija i mi smo svi došli za Beograd da budemo sa njim. Niko tada nije razmišljao da nećemo moći da se vratimo u Sarajevo, to je bilo naše ognjište. Međutim, pošto nismo imali gdje da živimo prvo nas je primio ujak u Podgorici, pa smo tek kasnije došli u Beograd i ostali tu. Kako je tata bio nepokretan, mama je radila sve sama, tako da smo sestra i ja kasnije pričali da su nam zapravo roditelji bili mađionačari, jer nam nikad nije ništa falilo i pored svega. Išli smo na eskurzije i nismo se izdvajali od druge djece.
U toku svog odrastanja Bojan se bavio fudbalom i išao na časove pjevanja, međutim sa 17 godina ga je zadesila nova neprijatna situacija.
– Dešava se taj period hapšenja, gdje smo kao porodica, a pogotovo sestra i ja bili kolateralna šteta. Mene su teretili dok sam imao 17 godina, proveo sam dva mjeseca u samici, majka osam mjeseci i sestra isto dva i po mjeseca, dok otac ostaje sam. Samo zato što je majka radila u birou Republike Srpske kod Jovana Đoga, koga su teretirili za skrivanje Ratka Mladića. Zamisli ja sa 17 godina nemam ni pojma ko je on, a kamoli da ga skrivam. Hapse sestru i mene da bi ucijenili majku da nešto kaže, tipičan politički slučaj. Poslije 11 godina pravda je pobijedila, mi smo svi oslobođeni i istina je izašla na vidjelo, hvala bogu. Majka je u to vrijeme dobijala preteće poruke različitih sadržaja. Dok smo sestra i ja bili u zatvoru, tamo su stvarno svi bili dobri prema nama, jer su znali da smo tu na pravdi boga. U zatvoru sam zapalio prvu cigaru. To je bila agonija, jer nisam znao ni zašto sam tu, nisam znao ni kako su mi sestra, majka, otac, tek poslije 15 dana sam čuo kad je došao advokat u posjetu.
Nakon teškog razdoblja Bojan je uspio da izgradi uspješnu muzičku karijeru, a danas je ponosni otac dvoje djece – kćerke Anđeline i sina Mihajla. Ipak, kada je njegova supruga bila trudna sa kćerkicom, zadesio ih je još jedan užasno stresan period, jer se Aleksandra porodila tri mjeseca ranije od predviđenog termina.
– Onda se zapitaš šta si bogu zgrešio, ali nikad ni u jednom trenutku nisam odustajao od te vjere u ljubav i boga. Moja supruga se porodila tri mjeseca prije termina, u 25 ili 26 nedjelji. Bili smo na Rodosu kada joj je pukao vodenjak i već je bila otvorena dva prsta, te su je primili hitno tamo u bolnicu. Pošto nije bila direktna linija za Beograd, da se vratimo, morala je prvo da ostane da leži tamo. Oni nam nakon pregleda kažu ovdje nemamo inkubatore, ovo se tretira kao pobačaj, ovdje se djeca kad se prevremeno rode ubacuju u neke kutije i voze pravo na Kipar. Bilo je katastrofa i pomišljati na to. Čekali smo dozvolu da idemo za Beograd, ali je doktor rekao da ne može da nas pusti, jer u tom trenutku više nije bio prioritet da li će dijete da preživi, već da majka bude dobro. Imala je opcija da idemo za Atinu ili da nađemo privatni avion za Beograd, i na kraju sam uz pomoć prijatelja dogovorio taj povratak kad smo dobili odobrenje od doktora da ona može da putuje.
– Kad smo stigli otišli smo direktno u Narodni front, tu je bila doktorka koja je vodila trudnoću. Ona se već za dva dana porodila, ja nisam spavao tri dana. Beba je po rođenju dobila dobre ocjene, ali je to bilo da svaki dan strepiš da li će preživjeti. Anđelina je imala svega 860 grama kad se rodila, bila je bukvalno kao šaka. Nakon toga prebacuju je na neonatologiju i tu kreće sljedeći pakao. Dva i po mjeseca je bila u inkubatoru, rekli su nam da ima 50-50 šansi da preživi. Jedan dan imaš nadu, jer je dobila na kilaži, sljedeći dan ti kažu ona se prepušta. To su bili žestoki šokovi za nas, kao da te neko lopatom udara. Proživljavaš svaki dan to, moliš se, uglavnom ne daj bože nikome. Kasnije smo saznali da i od tih 50 odsto beba što prežive, mnoge imaju neke posljedice, ali tu nas je bog pogledao da je sve u redu sa Anđelinom – ispričao je Bojan, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu