Nesrećni ljudi, ne znajući šta ih je snašlo, preko noći iz onog blagostanja i sreće zapadoše u očaj. Crni oblaci nadviše se nad malim zemljama, a ljudi se posvađaše optužujući jedni druge za zlo koje ih je snašlo.
Godine, pa i decenije prođoše, i male zemlje se polako počeše oporavljati. Neka brže, druga sporije, ali jedna nikako, ni da mrdne. Umjesto naprijed, ova zemlja krenula je u suprotnom pravcu.
Slučajno ili ne, ta mala zemlja nekada je bila srce Velike zemlje, pa su se svi čudili kako samo ona nije uspjela da se izvuče iz nesreće. Ali, komad srca su htjeli svi, pa joj poslaše troglavu aždaju da vlada ljudima. Troglava aždaja imala je svoje zvijeri, ali najveću korist donosile su joj plišane igračke.
Troglava aždaja i sama je bila iznenađena dugogodišnjom vladavinom, što joj je donosilo veliku snagu, a napaćenom narodu patnju.
Svaka glava aždaje brinula je o “svom” narodu, pazeći da onaj drugi uvijek bude na distanci.
Svaka od glava “svom” narodu pričala je decenijama jednu te istu priču, da bi se Div, koji je uništio veliku zemlju, mogao vratiti kad tad i smrviti ono malo što je ostalo. Ponekad bi troglava aždaja pustila i svoje zvijeri da zaplaše narod, ali najveću korist imala je od plišanih igračaka, koje su joj služile dobro, a zauzvrat su živjele u sreći i blagostanju.
Uveče, pred spavanje, plišane igračke su pričale gladnom narodu kako su im živjeli preci, kako je onaj drugi narod te pretke ubijao i klao, sve kako narod ne bi ni pomislio da može živjeti bolje, da aveti prošlosti nisu tu da okuju, već da ga učine mudrijim.
Godine su prolazile, a troglava aždaja, njene zvijeri i plišane igračke zadovoljno su trljali ruke na zajedničkim radnim večerama, kujući nove planove kako da ionako oslabljen narod učine još slabijim.
Nije troglava aždaja bila naivna. Naprotiv. Vidjevši da bi stvari mogle krenuti po zlu, odlučila je da iz male opljačkane zemlje mogu otići oni koji žele. Za svakoga ko je otišao troglava aždaja se posebno radovala, jer je znala da su to oni koji bi joj mogli doći glave. Troglava aždaja je bila toliko darežljiva da je svake dvije godine, svaka svome narodu, pričala po jednu bajku, dajući na taj dan i poklone, iako je cijelu godinu nemilosrdno otimala, a sve kako bi narod mislio da se bez aždaje ne može.
U isto vrijeme kada bi se siroti narod okupio pričao je da nije ni slijep, ni glup i da zna kako je troglava aždaja veliko zlo. Pričali su, ali ništa nisu preduzimali, čekajući da neko drugi aždaju, njene zvijeri i plišane igračke otjera.
Oni najhrabriji odlučili su čak da se suoče s aždajom oči u oči i tada bi se dogodilo čudo. Svaki put kada bi se suočili s aždajom, oni bi i pobijedili, ali plišane igračke zaigrale bi novu igru i govorile narodu kako to nisu pravi heroji.
Čudili su se Hrabri zašto je narodu toliko teško da jednom i zauvijek pošalje troglavu aždaju u prošlost sa ostalim avetima. Čudili se tako godinama, decenijama, a vrijeme je prolazilo…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu