Jer, šta je ljepše od kuće pune vesele razigrane dječice.
U domu paroha Mitra Kerleca (34) i njegove supruge Bojane (32) u Šipovu veselja ne manjka. Kod njih nikad nije dosadno. A kako i bilo kad imaju petoro djece u dobi od jedne do osam godina.
Iako su u životnoj dobi u kojoj mnogi njihovi vršnjaci još „gluvare“ idući s kafe na kafu i ne pomišljajući da se skuće i skrase, Bojana i Mitar već imaju veliku porodicu, koju. A biće, sve su prilike, još veća.
– Evo, nedavno smo proslavili desetu godišnjicu braka. Za deset godina, petoro dječice, nije loše! Ja sam već devet godina stalno ili trudna ili s bebom u naručju, ili oboje uporedo – kaže u šali popadija Bojana.
Mladi supružnici priznaju da nisu baš tako planirali, ali čovjek snuje, a bog određuje.
– Mislili smo da ćemo imati jedno, možda dvoje djece, ali smo uvidjeli da Bog ima drugačije planove. Uostalom, svaki je čovjek stvoren da naiđe sebe – kaže otac Mitar.
Na pitanje, hoće li imati još dječice, Bojana i Mitar uglas kažu: ako Bog da, hoćemo.
Otac Mitar podsjeća na prvu zapovest po Svetom pismu, koja ljudima poručuje: rađajte se i množite se, napunite zemlju i vladajte njome.
A majka Bojana dodaje: djeca su blagoslov, prava je radost odgajati ih.
– Kad odemo nekud u goste, svi lete da se igraju s našom djecom, da ih čuvaju i maze, a mi sjedimo i uživamo – kaže Bojana.
Mnogi će reći, lako je popu i popadiji da popuju i djecu rađaju, kad imaju sve. Ali, njihova životna priča svjedoči da istinsko blagostanje i sreća nemaju baš mnogo veze sa materijalnim bogatstvom i novcem.
Bojana i Mitar su podstanari, tačnije žive u kući koju im je ustupio jedan parohijan. Parohijski dom za mladog, drugog šipovskog paroha, i njegovu sedmočlanu porodicu, još nije ni počeo da se gradi.
A ni njihov brak, od samog početka, nije bio od onih stereotipnih. Mitar je zatražio blagoslov za ženidbu još dok je bio student teologije. Kad su se dvoje mladih uzeli, samo je Bojana bila zaposlena, radila je kao poslovođa u jednoj trgovini u Šipovu.
– Eto, žena me izdržavala, dok sam se ja školovao – kaže u šali Mitar.
Kad je diplomirao, Mitar je bio đakon, a onda je dobio svoju prvu parohiju, u selu Babići, u Janju kod Šipova. Ljudi su tamo dobri i pobožni, ali je parohija siromašna, jedva su krpili kraj s krajem.
Bojana više nije mogla da radi: pristizala su dječica, a njeno radno mjesto je bilo daleko od Babića i idiličnog parohijskog doma pored crkve.
– Nije to ono pravilo „popadija ne smije da radi“, ali u mom slučaju ispada da je baš tako. Kad sam radila za platu, nisam bila popadija, kad sam postala popadija, više nisam išla na posao – kaže Bojana.
Priznaje da joj prve godine majčinstva nisu bile baš lake.
– Imali smo troje djece u pelenama. Sad je mnogo lakše, starija djeca pomažu oko najmlađih. Što ih je više, bolje slušaju i ljepše se slažu, uče jedni od drugih – objašnjava mlada popadija.
Glavni „učitelj“ i „šef“ ekipe je, naravno, prvenac Momčilo (8). On je već veliki dječko, ide u treći razred. Voli fudbal.
Njegova sestra Marija (6) je đak prvak. Marija voli da pjeva.
Dimitrije (5) je predškolac. I on voli fudbal, ali još više voli da priča. Nema pojma šta će biti kad poraste, ali ako je suditi po njegovoj razgovorljivosti, mogao bi u novinare, advokate ili političare.
Kad smo „stariju ekipu“ upitali, da li su im dosadne bebe, koje im se stalno vrzmaju oko nogu, Dimitrije je kao iz topa odgovorio:
– Nisu dosadne. Bebe su super. Ja bih volio da u mojoj kući ima milion – rekao je.
Rastko ima samo tri i po godine, ali ga već „muče“ ozbiljne dileme: da li da bude fudbaler, po ugledu na stariju braću, ili će u sveštenike, kao tata.
– Rastko redovno ide samnom na večernje, pjevuši, pomaže mi – kaže ponosni tata.
Najmlađa, Ekaterina (1), po zanimanju beba, najviše voli da – jede. Stalno se vrzma oko stola, svojeručno se gosteći đakonijama, koje je spremila mama. Ako je suditi po trpezi u domu Kerlecovih, Bojana je prava „starovremenska“ popadija.
I dok se mala Ekatarina gnijezdila u tatinom krilu, dječaci su uhvatili priliku da šapatom pitaju, kad će završiti slikanje, pa da skinu bijele košulje, obuku majice i šmugnu napolje, igrati lopte.
Ispraćajući sinove na „utakmicu“ u dvorištu, paroh Mitar ponavlja da je roditeljstvo najveća sreća i blagoslov, a porodica stub zajednice.
– Naš je zadatak da vjernicima budemo za primjer. Ne možemo jedno propovjedati, a drugo činiti. Ako savjetujemo vjernicima da rađaju djecu, nije u redu da mi izbjegavamo roditeljske obaveze – kaže otac Mitar.
Pa mudro dodaje, da je u ovakovoj “propovjedi djelom” najvažnije „namjeriti se na pravu ženu“, koja je posvećena porodici.
Mladi paroh iz Šipova nije jedini pravoslavni sveštenik u BiH, koji se može podičiti velikom porodicom i popadijom koja je požrtvovana majka.
Stanard je odavno postavio otac Radovoj Krulj, nekad paroh mostarski, koji je uskoro preuzima novu parohiju, u Hildeshajmu u Njemačkoj. On i njegova supruga, popadija Nataša, imaju šestoro djece.
Njihova ekipa je već poodrasla: najmlađi sin ima devet, najstarija kćerka 23 godine.
– Sa nama u Njemačku putuje troje najmlađih. Ostali će nam se, ako Bog da, kasnije pridružiti, za sada imaju obaveza u gimnaziji i na fakultetima – kaže ponosni otac.
Ovaj sveštenik, koga su još u mladosti, zbog muzike koju sluša, prozvali „pop rok“ i koji je popularan, naročito među mladim vjernicima, kaže da se nikad, nijednog trenutka, nije pokajao što ima šestoro djece.
– Nadam se da će i mladi sveštenici odabrati ovakav put – kaže otac Radivoj.
Put posvećenosti djeci i porodici odabrali su i paroh veselinjski Srđan Belenzada i njegova supruga popadija Ljiljana. Oni imaju „samo“ četvoro djece, ali ovo samo valja uzeti s rezervom. Jer, u brak su stupili kad su već oboje napunili tridesetu, i porodicu osnovali u pustom, ratom razorenom Glamoču.
– Da mi je neko rekao da ću u tridesetima za pet godina roditi četvoro djece, ne bih mu vjerovala. Ali, eto, Bog nas je blagoslovio, da budemo srećni roditelji i uživamo u odrastanju naše djece – kaže popadija Ljiljana.
Njihova deca, Marija (14), Jelena (12), Mihajlo (11) i Jovan (10) odrastaju u manastiru. U konaku Manastira Veselinje u Glamoču, koji sticajem okolnosti nikad nije zaživio punim manastirskim životom, uređen je parohijski dom za porodicu Belenzada.
I tako danas, umjesto monaha i monahinja, u manastirskom zdanju živi jedna velika i srećna porodica.
Velika i srećna je i porodica Goranović, koja je Crkvi dala dvojicu sveštenika. Braća blizanci Nedeljko i Nikola Goranović (36) odrasli su u porodici sa mnogo djece, a i sami su nastavili tradiciju.
Danas dvojica blizanaca – paroha, imaju zajedno desetoro djece.
Nedeljko Goranović, paroh u crkvi Rođenja Presvete bogorodice u Doboju, i njegova supruga Maja imaju tri sina i tri kćerke. Ko zna, možda će ih biti još: supružnici su mladi, a najmlađi njihov sinčić Simeon je bebica od devet mjeseci.
Nedeljkov brat Nikola, paroh u hramu Svete Petke u parohiji Garevc u Modriči, i njegova supruga Rada imaju četiri kćerkice.
Male Goranovićke su od najranijeg djetinjstva posvećene crkvenom pjevanju, pa redovno pomažu tati kada služi liturgiju. I u ovoj porodici brojno stanje, možda, još nije konačno.
Jer, šta ima ljepše od kuće pune vesele razigrane dječice.
Svako dijete ima svoju nafaku
Bojana i Mitar Kerlec kažu da ne treba misliti samo na materijalno, kad se planira porodica, jer „svako dijete ima svoju nafaku“.
– Kad me je jedan stari parohijan, prije mnogo godina, pitao koliko ćemo djece imati, rekao sam jedno ili dvoje, ne može se više. A on mi veli: nemoj misliti na to, samo se ti pobrini sa sebe i svoju ženu, a djecu hrani Bog. Ispostavilo se da je bio u pravu. Iako Bojana i ja imamo petoro djece, nikad nismo imali nikakvu materijalnu muku – kaže otac Mitar.
