Radni vijek provesti u radu s djecom, obogatiti im život znanjem i mudrošću, težak je i plemenit zadatak. Ovaj zadatak Milenko Vučković decenijama je uspješno obavljao. Od malena je znao da će ovo biti njegov životni put. Osnovnu školu učio je u Busnovima i Omarskoj. Učiteljsku školu završio je u Prijedoru. Nakon studija u Beogradu i Banjaluci posvetio se ovom plemenitom pozivu. Po odsluženju vojnog roka, zaposlio se i kao učitelj radio u školama u Marićkoj i Krivaji. Brojne generacije učenika izveo je na pravi put, na šta je, kaže, posebno ponosan.
– Učiteljski poziv je bio uvijek zanimljiv. Bio je i u to vrijeme naročito i tražen, tako da smo mi po završetku učiteljske škole 1968. uglavnom dobili zaposlenje na teritoriji opšitne Prijedor. Škola nas je osposobila za samostalan rad. U to vrijeme u porodicama je bilo mnogo djece. Uglavnom su se djeca rađala svake druge, treće godine. U kombinovanim odjeljenjima uglavnom su sjedila braća i sestre, jedno u prvom, a drugo u trećem razredu – kaže Milenko Vučković, učitelj u penziji.
Generacije učenika su se smjenjivale, učenici su dolazili i odlazili, a “elan” za rad Milenka nije napuštao sve do kraja radnog vijeka. Sjeća se da je nekad bilo veoma teško raditi ovaj posao. Biblioteke u područnim odjeljenjima škola bile su skromnije opremljene, često je bilo teško doći do udžbenika, međutim sve se nadoknađivalo željom za učenjem, i, kako kaže, entuzijazmom.
– Učenici su ta zadana štiva učila iz čitanke. Kasnije kad sam predavao srpskohrvatski jezik u Busnovima, bila je biblioteka i učenici su po programu koji je bio zadan dolazili su. Vrlo je zanimljivo, u tom periodu, bio je udžbenik školska lektira i to bi bilo sad zanimljivo u nekoj biblioteci gradskoj sad pronaći. To je knjiga u kojoj se nalaze svi tekstovi koji podrazumijevaju obradu lektire petog i šestog razreda, pa onda u drugom udžbeniku sedmog i osmog razreda jer nije bilo mogućnosti da roditelj kupi sve te knjige, a i škole nisu imale dovoljno knjiga – nastavlja priču Milenko.
U bogatoj karijeri odrediti period koji se izdvaja po uspješnosti nije jednostavno, ističe Milenko. Od prvih učiteljskih dana i rada sa učenicima u školskim klupama preko rada u biblioteci, pa sve do upravljačke odgovornosti direktora škole, svaki period nosio je, kaže, svoje breme ali i lijepe trentutke. Ipak, period od 1997. do 2007, ističe, bio mu je najuzbudljiviji. piše RTRS.
– Na mjestu direktora škole, morao sam kao i moje druge kolege biti i pravnik i ekonomista i stručnjak za izradu godišnjih programa i pomoći roditeljima – priča Milenko.
Penzionerske dane upotpunio je pisanjem knjiga. U tome, kaže, pronalazi mir i zadovoljstvo. Ove godine objavio je knjigu “Stupnica”. Nastala je kao potreba za očuvanjem sjećanja na djetinjstvo, rodni kraj i druge lijepe trenutke iz tog vremena, ali i legendama o ljubavi dvoje mladih. Sve to povezuje rijeka Stupnica.
– U knjizi se osim priče o Stupnici nalazi i priča o prvim maturantima u Busnovima, o prvim maturantima u Omarskoj o vodenici na rijeci Gomjenici koja je u jednoj zgradi imala četiri mlina o sletu i sletskim vježbama u OŠ “Brane Prokopić” u Omarskoj. A te igre su bile tako zanimljive da su ličile na jednu malu olimpijadu. Nastavnik Žare Šiljegović svake godine za Dan škole organizovao je susrete učenika iz svih škola sa područja bivše opštine Omarska to su bile izuzetne sportske priredbe – istakao je Milenko Vučković.
Proći kroz radni vijek u prosvjeti dobar je primjer kako se iz različitih uglova može pratiti razvoj brojnih generacija. A ljubav prema zavičaju, pretočena u spisima svjedoči o prolaznosti vremena koje se pamti zarad svih generacija koje dolaze, svjedoči Milenko Vučković.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu