Ispostavilo se da glumice nisu jedine i da hiljade žena godinama, pa i decenijama ćute o davno preživljenom seksualnom nasilju.
Potresne priče koje su žrtve anonimno podijelile na Fejsbuk stranici “Nisam tražila”, kao i reakcije brojnih javnih ličnosti, otvorile su burnu raspravu o “zabranjenoj”, tabu temi: silovanju i seksualnom zlostavljanju.
Zašto žrtve silovanja godinama skrivaju pakao kroz koji su prošle i ne usuđuju se da prijave nasilnika, pa mnoge svoju tajnu odnesu u grob? Zbog čega se ženska seksualnost i danas na Balkanu dovodi u vezu s moralom i poštenjem, pa se za djevojku koja nema seksualnog iskustva kaže da je “nevina”. Znači li to da je silovana žena “kriva”?
Gnusni komentari
I otkud gnusni komentari na društvenim mrežama i “ekspertski” stavovi tipa “žena ne može biti silovana, ako to ne dopusti” i “sama je kriva što je nosila kratku suknju i izazivala”?
Stručnjaci, koji su o ovoj temi govorili za Srpskainfo, saglasni su da u našem društvu još uvijek opstaju brojni mitovi o silovanju i seksualnom nasilju, te da je silovanje, vjerovatno, jedini zločin pod kapom nebeskom za koji se okrivljuje žrtva, dok se za nasilnika često traži opravdanje.
Ovakvi stavovi utemeljeni su na patrijarhalnom obrascu i dominaciji muškaraca, po kojem su žene podređena i “manje vrijedna bića”, smatra komunikolog Mladen Bubonjić.
– Jednom uspostavljeni stereotipi se teško razbijaju. Jedan od najdominantnijih, i to ne samo u našem društvu koje u značajnoj mjeri počiva na patrijarhalnim, rigidnim i isključivim aspektima, jeste položaj žene u društvu. Žena je samo formalno ravnopravna, dok je u stvarnom životu obespravljena ili marginalizovana – kaže Bubonjić.
Pažljivo biraju metu
Psiholozi upozoravaju da su žrtve seksualnog zlostavljanja, a pogotovo silovanja, u trenutku kad se nasilje dešava, u stanju šoka i zaleđenih osjećanja i da često nisu u stanju da se suprotstave, niti da govore o traumatičnom iskustvu.
Psihoterapeutkinja Slađana Cvjetković naglašava da je to naročito izraženo ako su žrtve djeca ili mladi ljudi, a nasilnik autoritet, koji na neki način “prati i nadzire njihov život” . Uz to, nasilnici u pravilu pažljivo biraju žrtve, vodeći računa da to budu osobe koje su najranjivije, po prirodi poslušne i podložne uticaju autoriteta, koji se ne preispituje.
– Kada prvi šok prođe, žrtva i dalje ćuti, jer se boji odbacivanja i osude okruženja, ako progovori. Tek kada se žrtva odvoji od zlostavljača, ona je u stanju da se suoči s tim što je doživjela. To je proces za koji su potrebne godine, čak i decenije, jer je u pitanju iskustvo koje razara osjećanja sigurnosti i povjerenja: u druge nama važne ljude, u život, u sebe i svoj doživljaj stvarnosti – objašnjava Cvjetkovićeva.
Patrijarhalno društvo
Da je tako svjedoči i izjava Hasije Borić, nakon što je javno progovorila o zlostavljanju u Dramskom studiju, u vrijeme kada je ona bila gimnazijalka.
– Šta smo mi mogle, bile smo djeca. Da smo nešto rekle, ko bi nam povjerovao. Vidite koliko je danas naše društvo patrijarhalno, možete misliti kako je bilo te 1969. godine – rekla je Borićeva za N1.
Psihologinja Olga Lola Ninković, koja godinama rukovodi Odjelom za podršku svjedocima u Okružnom sudu u Banjaluci, u svojoj profesionalnoj praksi je upoznala mnoge žrtve seksualnog nasilja.
– Jedno od ključnih obilježja žrtava, koje su preživele traumatsko iskustvo bilo kog oblika seksualnog nasilja i zlostavljanja, jeste sramota, ćutanje i osjećaj krivice. Žrtve pričaju, prijavljuju počinioce i sarađuju s organima gonjenja tek onda kada su spremne za to. Često se ova djela otkriju slučajno, bez volje žrtava da se slučaj procesuira – kaže Ninkovićeva.
Suočavanje s traumom
Dodaje da je praksa pokazala da je kod žrtava koje su odlučile da progovore motivacija za prijavljivanje i za saradnju s pravosudnim organima najčešće podstaknuta željom žrtve da zaštiti druge potencijalne žrtve.
– Kod žrtava koje su imale priliku da dobiju stručnu psihološku pomoć nakon traumatskog iskustva objelodanjivanje ima pozitivan terapeutski učinak na oporavak i suočavanje s traumom. Osim stručne pomoći, koja će osnažiti žrtvu, potrebno je vrijeme – objašnjava Ninkovićeva.
Podsjećamo da je glumica Milena Radulović o svom gorkom iskustvu progovorila nakon dugogodišnje psihoterapije, te da su i ona i Hasija Borić istakle da su javno istupile kako bi zaštitile drugu djecu od potencijalnih predatora. Obje su u vrijeme kada su preživjele nasilje bile maloljetne, nasilje se događalo u školama glume, a nasilnici su bile osobe od povjerenja i autoriteta – njihovi učitelji.
Porodica
Olga Lola Ninković objašnjava da je u ovakvim slučajevima dugogodišnje ćutanje očekivano, jer mlađe žrtve seksualnog nasilja, naročito ako je počinilac blizak žrtvi, ćute jer žele svoje najbliže, prije svega svoju porodicu, zaštititi od svog negativnog iskustva.
– U praksi se često radi i s porodicom žrtve, jer negativno iskustvo jednog člana porodice je trauma cijele porodice. Roditelji jako teško dožive takva iskustva svoje djece, jer se javlja snažan osjećaj krivice da su podbacili u svojoj osnovnoj ulozi – da zaštite svoje dijete – kaže Ninkovićeva.
Počinioci ovih djela često biraju poslove gdje lako mogu doći do žrtava.
Olga Lola Ninković
Dodaje da je stručnjacima iz ove oblasti poznato da postoji veliki “tamni broj” ovih slučajeva, odnosno da samo mali broj slučajeva seksualnog nasilja, uključujući i silovanje, dobije epilog na sudu.
– Osim što se seksualno nasilje i zlostavljanje često dešava u krugu porodičnog sistema, ono je često i u drugim sferama poput obrazovne ili radne sredine. Počinioci ovih djela često biraju poslove gdje lako mogu doći do žrtava – kaže Ninkovićeva.
Mitovi i predrasude
Seksualno zlostavljanje, dodaje ona, prate brojni mitovi i predrasude kojima su podložne i same žrtve. Neki od najčešćih društvenih mitova o silovanju jeste da se to dešava u “mračnim haustorima od strane žrtvi nepoznate osobe” , a istina je da su silovatelji uglavnom poznate i često bliske osobe žrtvi, u koje ona ima povjerenje.
– Predrasude o žrtavama seksualnog nasilja generisane su kulturološkim stavovima o ulozi žene i djece u društvu, pa žrtve često preispituju svoj “doprinos” nasilju, zbog čega se javlja osjećaj krivice i sramote – kaže Ninkovićeva.
Zaključuje da je, kada se sve to ima na umu, jasno zašto žrtve ćute i koliki značaj za njih ima podrška društva kad se slučaj otkrije.
– Takva podrška može biti i snažan motiv za druge žrtve da progovore i da na taj način zaštite od nasilja neke druge potencijalne žrtve – poručuje Olga Lola Ninković.
Ne žele sažaljenje
Upozorava da žrtve seksualnog zlostavljanja ne žele sažaljenje, već podršku i priznanje.
– Satisfakcija koju žrtve dobiju pokretanjem istrage ili sudskom odlukom je ta vrsta priznanja koja može imati pozitivan efekat na oporavak žrtve. Sudski procesi u ovakvim slučajevima su, ne bez razloga, zatvoreni za javnost. Javnost često osim empatije i podrške, što je dobro, žrtvama šalje poruke sažaljenja, a česte su i osude prema žrtvama u smislu pitanja zašto ranije nisu prijavile i šta su čekale. Ovo sigurno ima negativan uticaj na žrtvu, a svakoj od njih potrebno je mnogo snage, odlučnosti i hrabrosti u borbi da dokažu istinu o onome što im se dešavalo – kaže Ninkovićeva.
Javnost se zgrozi veoma brzo, ali se i veoma brzo “ohladi”.
Mladen Bubonjić
Ipak, činjenica je da su u razotkrivanju slučajeva seksualnog zlostavljanja, koji su posljednih dana uzdrmali region, značajnu ulogu odigrali mediji.
Obrazovanje
Mladen Bubonjić smatra da je od suštinskog značaja da se ovaj problem iznosi u javnosti, ali da javna priča ne može, sama po sebi, riješiti problem.
– Kad takav slučaj ispliva u javnost, javnost se zainteresuje i zgrozi veoma brzo, ali se i veoma brzo “ohladi”. Da bi se suštinski nešto promijenilo neophodno je izvršiti pritisak na zakonodavce i nadležne institucije da se donese set zakona i da se proaktivnije djeluje na polju obrazovanja, prevencije, prosvjećivanja. Samo ako se “udare dobri temelji”, od malih nogu, postoji šansa da se izbjegne nasilje i u tome mediji mogu odigrati značajnu ulogu. Međutim, i mediji funkcionišu po patrijarhalnoj matrici i ovom problemu se posvećuju samo formalno, dok suštinski podržavaju dominantan rigidni sistem vrijednosti – kaže Bubonjić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu