Janis Varufakis, bivši grčki ministar finasija i profesor ekonomije na Univerzitetu u Atini, napisao je autorski tekst u kojem se osvrnuo na aktuelnu ekonomsku situaciju, specijalno na talas inflacije koji prijeti da izazove krizu neviđenih razmjera. Varufakis zastupa tezu da je novac nakon svjetske ekonomske krize 2008. toliko pojeftinio da je po prvi put dostigao negativnu vrijednost, piše Mondo.
– Kapitalizam je osvojio svijet tako što je komodifikovao gotovo sve što je imalo vrijednost, ali ne i cijenu, zabivši tako oštar klin između vrednosti i cijena. Isto je uradio i sa novcem. Razmjenska vrijednost novca uvijek je odražavala spremnost ljudi da predaju vrijedne stvari za određenu sumu gotovine. Ali, u kapitalizmu, i kada je hrišćanstvo prihvatilo ideju o naplati zajmova, novac je takođe dobio tržišnu cijenu: kamatnu stopu, ili cijenu zakupa gomile gotovine na određeni period.
Poslije finansijskog kraha 2008. godine, a posebno tokom pandemije, desila se čudna stvar: novac je zadržao svoju deviznu vrijednost (koju inflacija umanjuje), ali je njegova cijena opala, pa je u mnogim prilikama postala negativna. Političari i bankari su nehotice zatrovali ‘otuđenu sposobnost čovečanstva’ (poetska definicija novca Karla Marksa). Otrov koji su davali bila je politika oštre štednje u Evropi i Sjedinjenim državama poslije 2008. godine. Štednja je smanjivala javnu potrošnju upravo onda kada je privatna potrošnja padala kao cigla, ubrzavajući pad zbira privatne i javne potrošnje – koja je, po definiciji, nacionalni dohodak. U kapitalizmu, samo veliki biznis ima kapacitet da pozajmi značajne količine novca koje su zajmodavci, uglavnom bogati ljudi sa velikom štednjom, spremni da pozajme.
Zbog toga je cijena novca pala poslije 2008. Potražnja za njim je presušila, pošto je veliki biznis odgovorio na katastrofalan efekat štednje na tražnju ukidanjem investicija, čak i kada je ponuda novca (za veliki biznis) rasla- navodi on.
Varufakis ovaj trend objšanjava na primjeru krompira koji kad ga ima previše i ne može da se proda po određenoj cijeni, prirodno postaje jeftiniji na tržištu, dok je sa novcem to nemoguće učiniti.
Novac nije krompir
– Poput zaliha krompira koje niko ne želi da kupi po preovlađujućoj cijeni, cijena novca – kamatna stopa – opada kada tražnja za njim ostane ispod količine koja je dostupna za pozajmljivanje.
Ali evo ključne razlike: dok cijena krompira koja brzo pada brzo rješava problem prevelike ponude, suprotno se dešava kada cijena novca brzo pada. Umjesto da se raduju što sada mogu da se zadužuju jeftinije, investitori misle: `Centralna banka mora da misli da su stvari jako loše kad dozvoljava da kamate toliko padnu. Neću ulagati čak ni ako mi daju besplatan novac!`.
Čak i nakon što su centralni bankari naglo snizili zvaničnu cijenu novca, investicije nisu uspjele da se oporave – a cijena novca je nastavila da pada, sve dok nije dostigla negativnu teritoriju. Kada fabrika želi da ukloni otrovni otpad, naplaćuje negativnu cijenu za to: njeni menadžeri plaćaju nekome da ga se riješi. Ali kada centralne banke počnu da tretiraju novac kao što proizvođači automobila tretiraju istrošenu sumpornu kiselinu, zna se da je nešto trulo u kraljevstvu finansijskih kapitalizma. Neki komentatori se sada nadaju da se zapadni novac pročišćava u plamenu inflacije i povećanja kamata. Ali inflacija ne izbacuje otrov iz zapadnog novčanog sistema.
Poslije više od decenije zavisnosti od zatrovanog novca, ne postoji očigledan metod detoksikacije.
Inflacija danas nije ista zver sa kojom se Zapad suočio 1970-ih i ranih 1980-ih. Ovog puta, ugrožava rad, kapital i vlade na način na koji nije mogla prije 50 godina. Tada je radna snaga bila dovoljno organizovana da zahtjeva povećanje plata koje je spriječilo krizu troškova života, a ni države ni privatne korporacije nisu se oslanjale na besplatan novac da bi nastavile dalje. Danas ne postoji optimalna kamatna stopa koja će uspostaviti ravnotežu između tražnje i ponude novca, a koja ne izaziva masivni talas privatnog i javnog bankrota.
To je dugoročna cijena zatrovanog novca- konstatovao je Varufakis, zaključujući da je “otrovani novac” otišao u pogrešnom pravcu i sada, po njemu, nema načina da se iznađe monetarna politika koja bi mogla da ga pročisti.
Socijalizam za bankare i štednja za većinu ostalih osujetili su dinamiku kapitalizma, gurnuvši ga u stanje pozlaćene stagnacije.
Otrovani novac je tekao u bujicama, ali ne u ozbiljne investicije, dobre poslove ili bilo šta što bi moglo da reanimira izgubljene životinjske duhove kapitalizma. A sada kada nad nama lebdi bauk inflacije, nijedna monetarna politika ne može da pročisti novac, uspostavi ravnotežu ili usmjeri investicije tamo gdje su čovječanstvu potrebne – zaključuje grčki ekonomista.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu