Za razliku od prije 3 godine, ovo su još uvijek stidljivi pokušaji farbanja grada u bijelo, ali i to je sasvim dovoljno da na ulice izmami djecu, koja žele maksimalno da iskoriste ono malo dana što je ostalo do nastavka škole.
Čim ustanu i pogledaju kroz prozor snježna bjelina ih u trenu probudi, a misli preokupe grudvanje i sankanje.
Oni hrabriji uzmu skije pod ruku, popnu se na bilo koji brežuljak i eto veselja.
Uporni ne odustaju od vježbe na otvorenom, pa ne čudi što se i statua bana Milosavljevića oznojila kad ih „vidi“.
Za one koji vole pisanu riječ, kip narodnog tribuna Petra Kočića ih je odmah podsjetio na njegovu možda najbolju pripovijetku „Kroz mećavu“.
Meni, dijete, ne treba ništa. Ja se ne bojim ništa, ni mećave, ni vjetra, ni studeni… Silne su mene mećave bile i gonile, pa mi ne mogoše ništa – kao da još odzvanjaju Reljine riječi nad Krajinom.
Kome trebaju planine na ovoj ljepoti?!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu