U pitanju je autoimuna bolest, zapaljenje debelog crijeva, zbog koje sam bila anemična posljednje četiri godine bavljenja plivanjem. Kada je u akutnom stanju, ova bolest može da bude i smrtonosna. Krvave stolice počinju da mi se javljaju već u prvoj trudnoći, 2013. godine. U početku su to bili zamaskirani simptomi, kao hemoroidi kod trudnica. Porodim se, sve bude u redu, i onda odmah zatrudnim sa drugim djetetom. Krvave stolice se nastave, česte dijareje i u nekom sedmom mjesecu kreće napad pankreasa i hitno me hospitalizuju. Tu su posumljali na pankreatitis, i to se poklopi sa rezultatima. Međutim, poslije hitnog carskog reza, meni se nastavljaju dijareje, pozitivna sam na klostridiju i nikako da se izliječim. U tom trenutku, kaže mi kuma koja je medicinska sestra, ‘ajde da ti se uradi kolonoskopija i na ulazu u debelo crijevo bila je jasna slika šta je u pitanju ulcerozni kolitis – objasnila je Nađa u emisiji Preživjeli na K1, te otkrila da su joj prve tri godine nakon dijagnoze bile jako izazovne:
– Prve tri godine mi je bilo jako teško, dvije bebe u kući, plus moje stanje koje je izuzetno teško. Gledala sam da se bavim sportom, živim zdravo, ali sam tada stvarno bila hodajući zombi, rezultati su mi bili užasni. Zadišem se od stola do stolice, bilo mi je jako teško da funkcionišem. Pritom, imala sam 20 stolica dnevno, nekontrolisanih, bila sam bukvalno vezana za kuću. Međutim, pored svega toga treba naći snagu da to sve prevaziđeš. Nije da nisam padala, nisam ja sad neka non-stop hrabrica, ali kad je trebalo da se izvuče, izvlačila sam tu hrabrost iz sebe. Mislim da sam imala neki unutrašnji šamar koji me je dizao. Nisam osoba koja kuka i dizala sam se. Plivanje me je naučilo kako da se borim i kako da izađem kao pobjednik – rekla je Nađa, prenosi Blic.
Nađa je otkrila da je plivanje napustila ne samo zbog bolesti, već i jer više nije imala motivaciju, ali da je sada srećna što se vratila sportu koji joj je donio zlatnu medalju na svjetskom takmičenju, i to kao trener.
– Prve godine mi je bilo jako teško da gledam svjetsko prvenstvo, jer mi je bilo neobično da nisam tamo. Ali, kad osjetiš u sebi da više ne možeš, onda je to to. Podsvjesno sam znala da moje tijelo ne može da iznese teške treninge, iako tad nisam znala da sam bolesna. Tako da sam odlučila da zakočim i dam sebi šansu u nekoj drugoj sferi i tako sam odlučila da postanem trener i radim sa djecom – ispričala je nekadašnja plivačica te objasnila kako je to osvajanje zlatne medalje na svjetskom prvenstvu u Rimu bio potpuni šok za nju:
– I dalje se ne sjećam ničega, ni kad sam se popela na postolje da primim medalju, ni kraja trke, ni balkona i dočeka u Beogradu. To mogu da proživim samo kroz snimke, jer sam bila potpuno šokirana – dodala je ona.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu