Sudbine

“BILA SAM SREĆNA, RADOVALA SE SVAKOM NOVOM DANU” Kada su suprugu rekli šta se desilo, držao se za zid da ne padne

"Bila sam srećna. Radovala se svakom novom danu iako sam održavala trudnoću, mirovala. Sve je bilo u redu. Odmah smo znali da su blizanci.

“BILA SAM SREĆNA, RADOVALA SE SVAKOM NOVOM DANU” Kada su suprugu rekli šta se desilo, držao se za zid da ne padne
FOTO: PRIVATNA ARHIVA

Nestrpljivo smo čekali da saznamo pol djece. Bili smo oduševljeni kada je doktor rekao da su dječak i djevojčica počinje svoju tešku priču Jelena Vasić Ćeferjanović.

Dalje je nastavila da su smišljali imena, pripremali sobu i pravili planove za budućnost.

– Izgurala sam do šestog mjeseca. U martu prošle godine zaboljela su me leđa i stomak – rekla je ona.

Srećko i Jelena vjenčali su se u avgustu 2014, a pokušavali su da dobiju dijete od novembra 2013. Baš te godine Jelena i njen suprug ostali su bez posla u razmaku od nekoliko dana, bili su kolege. Višak slobodnog vremena ih je zbližio i rodila se ljubav. Tada su otvorili kafić u Srećkovom rodnom mjestu Zvezdanu, selu kraj Zaječara. Nažalost, radili su samo četiri mjeseca i bili primorani da zatvore.

– Od tada smo prodavali voće i povrće na zelenoj pijaci. Pored toga ja sam mijesila peciva za rođendane. Brzo smo shvatili da moramo da se obratimo ljekaru jer nikako nisam mogla da ostanem trudna. Poslije pet propuštenih godina, silne želje za potomstvom, suza, bola, raznih procedura i razočaranja, riješili smo da presječemo i obratimo se za pomoć u privatnoj praksi. Toliko smo bili depresivni da smo uzeli da čuvamo kovrdžavog bišona Avu, koja i danas živi sa nama – priča Jelena.

FOTO: BUDI HUMAN/SCREENSHOT
FOTO: BUDI HUMAN/SCREENSHOT

Prije dvije godine ovaj par se ponovo zaposlio i ličilo je da će stvari konačno krenuti nabolje. Obratili su se jednoj privatnoj bolnici u Beogradu. Poslije pregleda, objasnili su im zašto Jelena vjerovatno nikada ne bi začela prirodnim putem, potkrijepili to medicinskim nalazima i čudom se čudili da su ljekari u Zaječaru i Nišu dozvolili da izgube toliko vremena. Savjetovali su im vantjelesnu oplodnju.

Trenutak neopisive sreće

– Iznajmili smo stan na dvije nedjelje u Beogradu, prošli svu proceduru i obavili VTO u septembru 2018. Dvije nedjelje od toga, BETA je pokazala visoke vrijednosti i slavili smo, a u isto vrijeme i plakali. Trudna sam – sa ushićenjem izgovara Jelena.

Ona je dodala i napomenula da nisu pogrešili. Bila je to visokorizična trudnoća, što je doktor i rekao.

– Bila sam srećna. Radovala se svakom novom danu iako sam održavala trudnoću, mirovala. Odmah smo znali da su blizanci. Nestrpljivo smo čekali da saznamo pol djece. Bili smo oduševljeni kada je doktor rekao da su dječak i djevojčica. Smišljali smo imena, pripremali njihovu sobu i pravili planove za budućnost. Izgurala sam do šestog mjeseca – kaže žena.

Jedne večeri Jelenu su zaboljeli stomak i leđa. Dežurni ljekar je ništa nije pitao, nije je ni pogledao a kamoli pregledao, samo je rekao medicinskoj sestri da je smjesti u sobu. Tada nije znala, bila joj je prva trudnoća i nije imala iskustva, ali sada zna – dobila je kontrakcije. Bile su rijetke, a kako je vrijeme prolazilo, sve češće i češće. Bolovi su bili nepodnošljivi tokom večeri, a Jelenu osim babice niko nije obilazio.

– Agonija je trajala cijele noći. Oko šest sati ujutru bolovi su prestali. Naježićete se kada shvatite zašto. Kada je svanulo, nešto prije sedam sati, prije pimopredaje smjene i dolaska mog ljekara, dežurni ljekar je ušao u sobu, pitao me: ‘Čujem da si cijele noći imala bolove, hajde da te pregledam.’ Bilo je kasno. Kako sam ustala, tako sam obilno počela da krvarim da su se babice rastrčale po hodniku – kaže Jelena, piše Blic.

Bez znakova života na svijet su došli Lena i Kosta

Kada je došao Jelenin ljekar, pogledao ju je i rekao da je skroz diletirana, otvorena šest prstiju, da je počeo porođaj, da je beba u kanalu i da joj se napipava glava. Zato je više ništa nije boljelo, jer, kako kaže, nije imalo više šta da je boli. Mogla je da se porodi u krevetu, da iskrvari, da se djeca rode u krevetu porodilišta na pravdi boga u 21. vijeku.

– Suprug me čekao pored saniteta i krenu za nama svojim vozilom. Doktor me otpratio i smjestio u kola hitne pomoći, rekavši vozaču: ‘Vozi najbrže što možeš da stigneš u Beograd, porođaj je več počeo – rekla je ona.

Kada su stigli u GAK Narodni front, pokušali su tokolize, dali su injekcije za ubrzano sazrijevanje bebinih pluća. Bila je epidemija gripa i niko nije mogao da uđe u porodilište. Jelenin muž je ispred bolnice razgovarao sa prof. dr Dejanom Filimonovićem. Čovjek se toliko iznervirao zbog nemara dežurnog ljekara i kazao da je to situacija za zatvor, da porođaj u 25. nedjelji (šestimjesec) nije porođaj već pobačaj, da se ne nadaju mnogo i da situacija nije dobra ni sa bebama ni sa majkom, koja je mnogo iskrvarila.

– Nije bilo moguće ništa sem da me porode. Prirodnim putem su petog marta prošle godine, bez znakova života na svijet došli Lena i Kosta. Lena 700 grama, Kosta 890 grama, reainimirani i prebačeni u jedinicu Intenzivne njege. Nije se očekivalo da moja djeca preguraju noć – izgovara majka.

Pročitajte još

“Šanse da prežive su gotovo nemoguće”

– Odmah su nam rekli, bez uvijanja, koliko je loše. Sepsa kod oboje, moždano krvarenje trećeg stepena kod oboje, loše gasne analize, nezrela pluća kod oboje, ne dišu samostalno, veliki duktus kod Koste. Konvulzije kod oboje. Kosta je opet morao da bude reanimiran, umalo ga nisu izgubili. Pripremali su nas na najgore. Gledate dva malena bića, maltene žute boje, sa mnogo porođajnih povreda i modrica, igle, crijeva i cjevčice koje vire iz maltene svih dijelova tijela, brojni aparati oko njih koji povremeno pište. Kada smo izašli i stepenicama silazili sa intenzivne njege, iako ima gelender, suprug se pridržavao za zidove da se ne bi srušio -ispričala je Jelena.

Kaže kako joj je jedna sestra ponudila da je odvede da ih vidi.

– Pošto sam bila iscrpljena, pitala me je da li mogu da hodam ili da me odveze kolicima. Trčala sam dva koraka ispred nje u želji da ih vidim. Žena nije mogla da vjeruje šta se dešava. Sačekala nas je neka doktorka, neonatolog. Nisam sigurna šta mi je govorila, samo sam gledala u dva inkubatora i u dvije malecne bebe, prikačene na razne igle i cjevčice. Kada sam se uključila, samo sam je čula da kaže kako umjesto Koste diše respirator, mašina, da nema spontanog disanja i da je na kiseoniku 100 posto. Noć sam provela u molitvi -priča Jelena.

Odbila je tablete za prekid laktacije, kao da je osjećala da će njeno mlijeko biti potrebno djeci.

Rekli su jedno drugom: “Djeca ne plaču, bore se iz dana u dan, nemamo pravo da klonemo i kukamo. Moramo biti jaki za njih, moramo vjerovati.”

Bitka koja i dalje traje

Djeca su na Institutu za neonatlogiju provela četri mjeseca. Kada su se stekli uslovi, Jelena je ostala da leži sa njima na institutu. U 17. danu života Kostai su pukla crijeva. Hitno je prevezen i u sepsi operisan u Tiršovoj. To je za Jelenu bio strašan momenat. Kaže, ljekari su vrtili glavama.

Bilo je jasno da nisu vjerovali da će preživjeti. Kosta je preživio. Otvorena mu je ileostoma i vraćen je na Institut. Očekivala ga je i operacija na srcu. Lenino stanje sa moždanim krvarenjem je bilo jako teško. Mozak je trpio veliki pritisak, što se odražavalo na njeno disanje, hranjenje. Već su joj svakodnevno punktirali likvor, nekad i više puta dnevno. U trećem mjesecu života, kada je dostigla težinu, neurohirurg joj je ugradio VP šant. To je bila jedina šansa i nada da živi i preživi. Odveli su je na operaciju uz riječi da spasu bar nešto njenog mozga.

– Tada shvatite da će možda živjeti, ali ne znate kako i sa kolikim oštećenjima. Kosti su u međuvremenu operisali srce, i poslije tri mjeseca napokon je mogao da bude skinut sa respiratora. Imali su i intervenciju na očima kako bi im se sačuvao vid. Dugo su hranjeni na sondu. Posljednjih mjesec dana na Institutu učili su da piju na flašicu. To je bio mukotrpan proces, naročito za Lenu, koja zbog neuroloških deficita nikako nije mogla da uskladi disanje i gutanje. Oboje su otpušteni u julu 2019. Ubrzo pošto smo ih izveli obratili smo se klinici za rehabilitaciju dr Miroslav Zotović. Tu nas je prihvatila dr Danijela Vukićević i tim terapeuta. Nema tih riječi kojima bi mogla da im zahvalim. Počela je fizikalna i radna terapija – naš novi izazov – priča majka.

Osnovna dijagnoza kod oba djeteta je hidrocefalus (u narodu poznatiji kao vodena glava) i sa time će živjeti cijelog života. Oboje imaju usporen psihomotorni razvoj. Kosta ima hipotireozu (urođena smanjena funkcija štitaste žlezde). Lena ima nistagmus i strabizam. Jelena i Srećko žive u Beogradu sami, sa dvoje bolesne djece. Ne primaju nikakvu pomoć. Svi njihovu su u Zaječaru i povremeno dolaze u posjetu. Bake i djedovi još nisu u penziji, rade i pomažu da plate stan i račune, jer su Jelena i suprug na bolovanju. Kako i sama Jelena kaže, prvih godinu i po dana to je bila bitka za život – a sada je borba da se pobjede sve loše prognoze.

Dan radosti poslije kog više ništa nije bilo isto

– I tako, sitnim koracima stižemo do marta 2020. godine. Lenin i Kostin rođendan je 5. marta. Jako smo željeli da tada, na njihov prvi rođendan, proslavimo pobjedu života. I bilo je razloga za slavlje. Nije se pjevalo i čestitalo kada su se rodili, nisu se čaše dizale uvis a tati se nisu cijepale majice. Kada smo ih izveli sa Instituta, nije bilo fotografa, torte, povojnice, samo mi i oni – priča Jelena.

Jelena dalje uvodi u dan kada su svi bili srećni i ushićeni, i nisu ni slutili kako će se završiti.

– Željeli smo da bude neobično, čarobno, ne glamurozno, već sa mnogo detalja koji ističu Leninu i Kostinu borbu. Podijeljene su pozivnice, dogovorena svečana sala, muzika, izabrane toalete za djecu i nas. Krajem februara Kosti se zapušio šant. Hladan tuš! Morao je na operaciju opet. Sve je otkazano. Intervencija nije bila invanzivna i teška i početkom marta otpušteni smo kući. Neurohirurg je rekla da nema razloga da ne proslavimo prvi rođendan. Opet smo sve zakazali i uputili se za Zaječar da se pripremimo za veliki dan – objašnjava Jelena.

Ona je toliko puta prošla kroz pakao, a i dalje ima osmijeh na licu. Međutim, od te subote sedmog marta ništa nije bilo isto.

– U srijedu 4. marta smo stigli u Zaječar, rođendan je bio zakazan za subotu sedmog marta. Dočekali smo i subotu. Uzbuđeni, emocije nas preplavljuju. U 14 sati je zakazan početak slavlja, u pola dva sam bila u sali. Zove me suprugov brat i kaže mi da hitno dođem kući. Osgetila sam i znala da nešto gadno nije u redu. Pola sata prije početka rođendana, iako ništa do tog trenutka nije ukazivalo, Kosta je počeo da povraća, dobio je pogled zalazećeg sunca i imao je promgenu svijesti. Šok, tuga, strah, bol, bes zbog osgećaja da ti se ne da, osgećaj bespomoćnosti jer u Zaječaru nema neurohirurga. Sanitet nas odvozi na dječje odeljenje u Zaječaru. Kosta u polusvesti, oči otišle dole, vide se samo beonjače, životno ugrožen.

Kostu i mene odvozi sanitet za Beograd. On poluživ, ja u svečanoj haljini, našminkana prvi put poslije godinu dana. Opet zlokobni zvuk rotacije kao i četvrtog marta 2018. Prošli smo pored nekih gostiju koji su suprotnom trakom pristizali na rođendan. Izlazimo kod UC, dijete nesvjesno, nosim ga na rukama, ljekar i sestra iz pratnje idu za nama. Zvonimo, ali su vrata klinike zaključana. U hodniku je bila čistačica, koja nije imala ključ. Kada je prišla vratima i videla da držim bebu koja je u vidno lošem stanju, žena je razvalila vrata da uđemo. To su ti neki diskretni heroji, zbog kojih shvatite da ovaj svijet ipak nije izgubljen.

Krenula je dijagnostika, skener, protokoli. Zapušio se šant, komore su ogromne, vrišteći hidrocefalus. Kako kaže Jelena, posle te operacije Kosta se dugo oporavljao i više nikada nije bio isto dete. Ostao je vedar, nasmejan i živahan, ali od tada se teško uspavljuje i nekako se zatvorio u sebe. To mu je bila sedma operacija i anestezija, peta na mozgu. Ni oni od tog dana nisu više bili isti – ispričala je ona.

Dodala je da se strah uvukao u svaku njihovu poru.

– Lena je manje puta operisana. Posljednji put u oktobru ove godine. Na neurohirurgiji. Iako je manje propatila u tom smislu, toliku je štetu pretrpjela zbog moždanog krvarenja po rođenju da njen razvoj jako, jako sporo teče. Kao što sam napisala, ne sjedi, ne stoji, ne hoda, ne govori. Sada prati pogledom ali vid joj je oštećen i očekuje je operacija očiju. Kosta je i osmi put operisan u julu 2020. godine. Zatvorena mu je stoma. Možda i najmučnija operacija do sada. Deset dana nije smio ni da pije ni da jede, imao je sondu i morao je biti zavezan za krevet da je ne bi izvlačio. Teško je uspostavio funkciju crijeva koja nikada do tada nisu radila. Za dlaku se izvukao da ne ide opet u salu – objašnjava majka, koja sa suprugom vodi svakodnevnu bitku, a ta bitka košta.

S obzirom na to da i Lena i Kosta vidno zaostaju za svojim vršnjacima i neophodna im je kontinuirana fizikalna terapija, radna terapija, hidroterapija, taktilna i senzorna stimulacija i banjsko liječenje. Uz to, potrebni su im tretmani sa logopedom, defektologom, somatopedom, psihologom i dječijim psihijatrom; specijalistički i kontrolni pregledi, suplementi medicinski potrošni materijal i medicinska pomagala. Predstoje im i hirurške intervencije oftamologa, neurohirurga i ortopeda. Samo liječenje i nega iziskuju dosta sredstava.

Za Lenu i Kostu

Za Lenino i Kostino bolje sutra!

Pomozimo Leni i Kosti!

Slanjem SMS poruke: Upišimo 878 i pošaljimo SMS na 3030

Slanjem SMS poruke iz Švajcarske: Upišimo human878 i pošaljimo SMS na 455

Uplatom na dinarski račun: 160-6000000766374-21

Uplatom na devizni račun: 160600000076626363

IBAN: RS35160600000076626363

SWIFT/BIC: DBDBRSBG

Uplatom platnim karticama putem linka: E-doniraj

Uplatom sa vašeg PayPal naloga putem linka: PayPal

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije