Iz bolnice sam izašla prije šest mjeseci, a tek prije nekoliko dana ljekari su mi rekli da sam napokon zdrava i da mogu da otputujem da posjetim muža. Svjesna sam da je predamnom još duga borba kako bih se vratila u nekadašnje stanje, a možda i još jedna operacija – rekla je za 24sata.hr Gorana Tabak (50), supruga proslavljenog hrvatskog košarkaša Žana Tabaka, koja je u martu doživjela pravu dramu i umalo umrla od komplikacija uzrokovanih korona virusom.
Klinička slika je na početku bila blaga, ali nakon nekoliko dana stanje joj se dramatično pogoršalo. Ljekari su je intubirali, na tri mjesta u tijelu imala je injekcije kojima su je hranili, davali joj lijekove, održavali u životu.
“Srećna sam što sam živa”
– Danas mogu reći da sam srećna što sam živa i da sam prošla pravi pakao. Bila sam prva osoba zaražena koronom koja je u bolnici operisana, ljekari su mi morali napraviti traheotomiju (otvaranje prednjeg dijela dušnika kroz rez na vratu) da bih mogla da dišem. Zbog cijele situacije ljekarka koja je obavila zahvat imala je na rukama tri para rukavica i posebnu opremu, da se i ona ne zarazi, a zahvat nije smio trajati duže od 15 minuta. Zbog toga joj je i ostao komadić plastike u rani, kasnije se sve iskomplikovalo, ponovno su mi otvarali taj rez, pa je i rana krivo srasla, i sad mi ožiljak stvara probleme pri disanju i gutanju.
– Kad se osvrnem unazad, u meni se miješaju emocije. Naravno, sreća što sam sve ovo ipak preživjela, ali i ljutnja zbog toga što mi se sve ovo ne bi ni dogodilo da su mi u startu, čim sam počela teško disati, otkrili taj ugrušak i dali injekcije za razređivanje krvi. Zbog korone su mi pluća na RTG snimku bila bijela i nisu se videla, a zbog toga ljekari nisu ni vidjeli taj ugrušak. Da su mi odmah dali injekcije, ne bi mi se stvarali krvni ugrušci, ne bi mi kolabirala pluća, ne bi mi morali sondom desetak dana vaditi svu tu krv… Ništa se ne bi dogodilo da su mi dali injekciju na vrijeme – kaže nam Gorana.
A kad se nakon dvije nedjelje probudila iz kome, Gorana je doživjela novi šok.
– Osim dva prsta jedne ruke, ostale dijelove tela nisam mogla micati. A govorila sam samo španski jezik. Ja, zadrta Splićanka, koja svojoj djeci nikad nisam dopuštala da u kući pričaju bilo kojim stranim jezikom, nisam se mogla sjetiti nijedne hrvatske riječi. Nakon što sam se nekako vratila u život, morala sam ponovno da učim da govorim, hodam, a najveći su mi problem bile ruke, sve donedavno nisam mogla ni da odvrnem čep na boci.
Radila sam rehabilitaciju po posebnom programu, 3-4 puta nedjeljno odlazila sam u bolnicu na terapije… Tako da mi je više puna kapa i bolnice, i terapija, i svega. Nažalost, nije još gotovo, jednom nedjeljno i dalje moram na kontrolu i testiranje da ljekari vide jesam li i dalje imuna na koronu ili ne, mogu li je dobiti drugi put ili ne.
U Španiji kontrolišu teške slučajeve kako bi dobili neke informacije o ponašanju virusa i, prema do sada dostupnim informacijama, svi koji su imali teške oblike bolesti poput mene nisu bili ponovno zaraženi, a oni koji su imali lakše simptome bili bi u određenom procentu ponovno zaraženi, ali je utješno što bi u ponovljenom slučaju simptomi bili blagi.
Zbog dugotrajnog liječenja i oporavak je bio dug.
– Zbog malaksalosti se prvih dana nisam mogla podići iz postelje. U tih mjesec dana bolnice izgubila sam 23 kilograma. Tek nakon što sam vratila desetak kilograma uspjela sam se pridići. Dan kad sam opet stala na svoje noge i napravila prve korake pamtiću zauvijek. Posljedica svega je da svaki dan moram piti 17 različitih tableta, više ni sama ne znam što sve uzimam. Od cijele “abecede vitamin”, A, B, C, D, E…, preko magnezijuma, selena i omega 3 do diuretika koji mi pomažu da što prije iz tijela izbacim kortikosteroide koje sam morala uzimati.
Zato ne čudi stoga što je Gorana i dalje u strahu.
Bilo je trenutaka kad sam molila doktore da isključe aparate i puste me da umrem
– Bojim se drugoga talasa epidemije. I suprug i djeca imaju antitijela, što znači da su svi preboljeli koronu, na sreću bez ozbiljnijih problema. Očito sam ja bila najslabija karika, ali da mogu birati, opet bih izabrala isto, da se sve loše što se treba dogoditi dogodi meni, a ne nekome od djece ili suprugu – otkriva Gorana, koja teško prihvata neodgovorno ponašanje mnogih koji koronu ne doživljavaju ozbiljno.
Uvijek će biti skeptika
– Nastojim biti pozitivna i maksimalno ignorišem ljude koji smatraju kako korona nije opasna i kako je to sve neka velika zavjera. Ne znam samo ni čija, ni zbog čega. Uvijek je bilo i biće skeptika i ignoranata, ali ja dobro znam kroz kakav sam pakao prošla, da sam jedva ostala živa, kao i puno drugih, čak i mladih… Nikad nisam bolovala ili pila tablete, bila sam potpuno zdrava i u formi, redovno sam se bavila sportom, trčala, a završila sam u komi i jedva preživjela. Bilo je trenutaka kad sam molila ljekare da isključe aparate i puste me da umrem jer sam bila praktično nepokretna prvih nekoliko dana nakon buđenja iz kome, nisam mogla zamisliti da tako provedem ostatak života.
Najviše je brine neizvjesnost, to što ne zna može li ponovo da se zarazi.
– Maksimalno se pridržavam svih mjera, nosim masku, ali više nisam sigurna ni da nas te maske štite. U Španiji ih ljudi više i ne skidaju s lica, a zaraženi se broje u stotinama hiljada. Nadam se da će se što prije pronaći vakcina ili neki lijek jer me je strah da pomislim što bi se moglo dogoditi.
Zabrinut je i Goranin suprug Žan, koji je zbog posla odvojen od porodice. Tabak obnavlja dvije funkcije, primarno je trener poljske Zielone Gore, ali i selektor slovačke reprezentacije.
Obe funkcije traže maksimalan angažman, ali u ovoj komplikovanoj situaciji to je i te kako zahtjevno, pogotovo što je daleko od porodice.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu