Ovim riječima Duško Radišić Lejča, fotoreporter koji živi oko kilometar od fabrike namenske industrije „Sloboda“, prepričava minulu noć, onih sat i po tokom kojih su se Čačkom prolamale eksplozije, piše Blic.
– Oko 1.30 su nas probudile detonacije. U početku slabije, kasnije sve jače i jače. Pretpostavio sam šta je i izašao na prozor sa koga su pruža pogled prema „Slobodi“. Na svakih trideset sekundi, čini mi se, odjekivala je po jedna eksplozija, a na stotine ih je bilo, – kaže Radišić.
Teško da je iko u Čačku, barem u širem području oko „Slobode“, u to vrijeme spavao. Cijeli grad je bio na nogama, na to su ukazivala popaljena svjetla u kućama i zgradama. Dim se širio na sve strane. Čuli su se fijuci sirena.
-„Sloboda“ je bila meta NATO agresora, ali sam imao utisak da je noćas bilo gore nego tokom bombarovanja. Kao da smo bili usred ratišta. Prozori su se tresli, imao sam utisak da zgrada podrhtava. Bili smo uplašeni za prijatelje koji žive oko fabrike. Zvali smo ih redom, neki od njih su nas izvještavali da su već evakuisani. Govorili su: „Strašno, jezivo, bježimo, pobjegli smo, dobro smo. Niko u tim trenucima nije znao da li ima žrtava. Svi smo bili uplašeni – prenosi Duško.
Tek nešto iza tri sata, priča Radišić, eksplozije su utihnule.
Mnogo dramatičnije je bilo u Pridvorici, čačanskom naselju ispod Jelice gdje se nalaze pogoni „Slobode“. O tome svjedoči Ivan Petrović koji živi 700 metara od fabrike.
– Par minuta poslije 1:30 iz pravca „Slobode“ je počelo da sijeva. U prvom momentu smo pomislili da je vatromet. A onda se u jednom trenutku digla svjetlosna pečurka, nebo je počelo da mijenja boje. I dalje sam mislio da je u pitanju neki vatromet. Zatim su krenule sporadične eksplozije slabijeg intenziteta. Zatim, jače i sve jače. Sve okolo se treslo, izgledalo je da je pitanje trenutka da će se Jelica srušiti na nas, da u Čačku neće ostati kamen na kamenu – kaže on.
Nije prošlo dugo, a struja u ovom dielu Čačka je nestala, što je, navodi naš sagovornik, samo izazvalo još veći strah.
– U meni se probudilo sjećanje na ratnu 1999, bilo je čak i gore, imao sam utisak da sam na Šeh Mahali iznad Prizrena tokom bitke za Paštrik kada je NATO nemilice sipao tepih bombe. Čuo sam se sa drugarima iz Pridvorice i Jezdine, oni su se sa porodicama već bili evakuisali. Neki koji žive ispod Jelice su pobjegli sa druge strane planine, smatrajući da će tu biti zaštićeni. U glavi mi se samo motala pomisao: „Daj Bože da nema žrtava“. Zvao sam i neke prijatelje, radnike „Slobode“ koji su u 23 sata završili s poslom. Rekli su mi da je iza njih ostala cijela treća smjena, ali niko od nijih nije znao u kom dijelu fabrike je pucalo. U njihovom glasu sam osjetio strah, jer oružari najbolje znaju kakve tragične razmjere može da izazovu eksplozije granata. Srećom, ispostavilo se da su eksplozije dopirale iz dijela „Slobode“ u kome nema ljudstva – kaže Petrović.
Pridvoričani su jutro dočekali na nogama, priča, jer su se eksplozije sporadično čule do ispred osam sati.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu