Žena koja je spasla 10.000 djece iz ustaških logora smrti bio je “materijal” dostojan Oskara za filmsku priču kakva nije viđena od “Šindlerove liste”. Ono što nam je, međutim, servirano je prikrivena i razblažena istina o pravim tekovinama NDH.
Kako drugačije opisati ovo djelo Dane Budisavljević kada se u njemu tek u naznakama, nekako bojažljivo, daju naslutiti užasi koje su ustaše činile od 1941. do 1945. godine. Neupućenom gledalacu, koji nema pojma gdje se nalazi Hrvatska, na nekom od festivala na koji će film biti poslat, ostaće u najmanju ruku zbunjen. A kako i ne bi, kad se Jasenovac, imenom, gotovo i ne pominje, dok su svi negativni likovi nekako bezimeni u ovoj ogavnoj limunadi, skrivajući od gledaoca da su ustaše pobile 700.000 ljudi, da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac blagoslovio stvaranje “katoličke države” NDH i aktivno učestvovao u pokrštavanju pravoslavaca. Uzgred, poznata je njegova rečenica da je pokrštavanje Srba netačan izraz, jer se radilo o “vjerskom prelazu već krštenih ljudi”.
Samo se jednom, ovlaš, pominju Vjekoslav Maks Luburić, kao komandant koncentracionih logora, Slavko Kvaternik, poglavnikova desna ruka, i njegov sin Eugen – Dido Kvaternik, u čijoj je nadležnosti bio rad svih ustaških logora u NDH i provođenje genocidnih mjera. U jednoj naznaci se čak do karikature dovodi lik jednog od njih dvojice, jer nosi “sjekiricu”. Čemu je služila ta sjekirica, režisera ne zanima. Kao modni detalj, za samoodbranu, tranžiranje mesa, cijepanje drva ili nešto peto?
Umjesto da storija o biblijskoj razmjeri herojskog poduhvata Diane Budisavljević podigne andrenalin gledaocu, probijajući sve emocionalne barijere, on se mora boriti da ne zaspe u pola projekcije.
Arhivski snimci, rađeni vjerovatno za potrebe ustaške propagandne mašinerije, prikazuju pribrane žene, silom dovedene s Kozare ili nekih drugih mjesta sa srpskim življem, kako zajedno s djecom mirno sjede na livadi ne znajući šta ih čeka. Koliko su izabrane scene, dostojne holivudskih majstora filmova propagande, realne pokazuje to što mirnoću ne može da pomuti ni činjenica da su upravo odvojeni od rodnog ognjišta, da im je možda pred očima zatrto pola familije.
Neoprostivo je što se u “Dnevniku” stiče utisak kako je jedini užas koji su djeca u logorima smrti prošla to što nisu dobila hranu i vodu, da su umirala samo od bolesti, nikako od noža ili bajoneta. Ni rječju se ne pominje kako su tokom Drugog svjetskog rata, ali i od postanka ljudske civilizacije, jedino u NDH postojali logori namijenjeni isključivo za zatvaranje i ubijanje djece (Jastrebarsko, Sisak, Livno, ostrvo Pag).
Herojska misija Diane Budisavljević, koja je preležala i tifus, dalje, umanjuje se time što se sve vrijeme provlači kako je ona uspjela da spase najmanje 10.000 djece zahvaljujući tome što je vjerovala institucijama sistema!? Drugim riječima, u svom naumu ne bi uspjela da joj nisu pomogle same ustaše!
Gotovo je nemoguće govoriti o vremenu koji, srećom, niste preživjeli, ali bi gledalac sa dva grama mozga ipak morao uočiti ovaj paradoks.
A paradoks je lako objasniti. Djeca udomljena u crkvama, objektima koji su bili malo bolji od koncentracionih logora i hrvatskim porodicama morala su biti vaspitavana u katoličkom duhu, u namjeri da se zatre svaki trag o njihovom porijeklu. Neka od njih su još u logoru morala da nose ustaške uniforme i ona, kako piše u dnevniku, nisu mogla da budu oslobođena boravka u logoru.
Istog tog gledaoca zanima, kada je već u pitanju “čitanje” dnevnika, šta se desilo sa suprugom Diane Budisavljević, djevojačko Obekser, navodno velikim Stepinčevim prijateljem. Julije je umro tri godine nakon Diane, 1981. u Insbruku, a ako je vjerovati istoriji, koju pišu pobjednici, ponudio se da na suđenju Stepincu 1946. svjedoči u njegovu korist.
Istog tog gledaoca pogađa što na kraju filma stoji samo jedna optužba, kako dokumentacija o spasenoj i drugoj djeci, koju su oduzele nove vlasti, nikada nije pronađena. Ne stoji, naprimjer, koliko djece je tokom četiri godine pakla ubijeno u ustaškim mašinerijama smrti, niti da je “majka” svih 10.000 mališana odlikovana od strane SPC, Vlade Srbije i grada Insbruka. Dana je, namjerno ili ne, propustila da odjavi film i riječima kako je klanica u Jasenovcu neometana od partizana radila punom parom do pred sam kraj rata, kada su same ustaše, u aprilu 1945, uništile logor u namjeri da sakriju svoja zvjerstva.
Film jeste rađen crno-bijelom tehnikom, ali bi postao prepoznatljiv i snažan da istorijske okolnosti nisu oslikane vodnjikavim bojama.
Priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima osvojila je čak šest priznanja na domaćem terenu, Pulskom filmskom festivalu. Dalje od toga ne zaslužuje da stigne.
Može se shvatiti zašto je hrvatska javnost oduševljena ovim dokumentarno-propagando-igranim filmom, ali čudi zašto drugi, među kojima su i preživjeli iz Jasenovca i drugih logora, ne smiju da osude iskorištavanje humanitarke Diane Budisavljević, Austrijanke udate za Srbina, koja je sve rizikovala, za pravljenje skromnog djela, rađenog u dnevnopolitičke svrhe.
Baš kao što možemo shvatiti da nečovječnu misao sa početka teksta zapadnjaci još od vremena Hladnog rata pripisuju Staljinu, koji – priznajemo – nije bio oličenje dobra, umjesto da se kaže kako ju je Erih Maria Remark, poznat po antiratnoj knjizi “Na zapadu ništa novo”, zapisao u djelu “Crni obelisk” iz 1956.
Izvorno, međutim, ovu rečenicu prvi je 1932. objavio Kurt Tuholski, njemačko-jevrejski novinar i pacifista. U jednom eseju lik francuskog diplomate kaže: “Rat? Meni on nije toliko strašan. Da, smrt jednog čovjeka je katastrofa, ali smrt stotina hiljada ljudi – čista statistika!”
Smrt jednog djeteta nije katastrofa, već smak svijeta. Ruke koje su se doslovno kupale u dječjoj krvi niti mogu niti smiju biti oprane zaboravom, protokom vremena, zatvaranjem očiju, iskrivljavanjem činjenica, jeftinim pamfletima…
Istorijo, svašta trpiš!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu