Sudbine

BIO JE NAJBOLJI RUKOMETAŠ SVIJETA, A SADA SPASAVA ŽIVOTE Nakon sportske karijere Dragan se pronašao u spinalnoj hirurgiji

Dragan Škrbić je dokaz da čovjek uči dok je živ. Više od dvije decenije ispisivao je rukometnu istoriju u ekipi Crvene zvezde, Atletiko Madrida, Barselone, a posljednjih šest godina piše onu malo drugačiju, ako ne i bitniju istoriju.

BIO JE NAJBOLJI RUKOMETAŠ SVIJETA, A SADA SPASAVA ŽIVOTE Nakon sportske karijere Dragan se pronašao u spinalnoj hirurgiji
FOTO: TELEGRAF/SCREENSHOT

U toj novijoj nema pripremnih i prijateljskih mečeva. Svaki je odlučujuć, finalni. I u svakom se igra za najvrijedniji trofej život.

Dragan Škrbić je dokaz za još nešto: profesionalni sportista po završetku karijere i te kako ima izbora da mu život ode u potpuno drugačijem smijeru od onog na koji je navikao, u smijeru medicine, kako je bio slučaj sa nekada najboljim rukometašem svijeta.

I on je, kao njegovi prijatelji, imao viziju kako bi sve trebalo da izgleda kada sudijska pištaljka označi kraj njegovog posljednjeg meča. Imao je i kompaniju, planirao da se bavi građevinarstvom i nekretninama, ali, umjesto na građevini, završio je u operacionoj sali.

FOTO: EPA
FOTO: EPA

– Predsjednik rukometne sekcije FK Barselona, gdje sam i igrao posljednjih 6 godina, radio je za jednu špansku firmu koja je uvoznik i distributer medicinskih sredstava. U trenutku kada sam završavao karijeru, on je odlučio da tu firmu napusti i da on i ja osnujemo svoju. Rekao sam mu da ne znam ništa o tome, da imam neke totalno druge planove u životu, ali me je ubijedio da sve može da se nauči. Posljednje moje godine u Barseloni počeo sam da ulazim u taj posao, da se edukujem, da idem u salu, gledao sam operacije i počeo da se osjećam kao dio ekipe – priča Škrbić za Telegraf.

– Vrlo brzo sam doživio operacionu salu i hirurgiju kao sport, kao jednu ekipu u kojoj ima i najboljih svjetskih igrača (to su bili doktori), ali ima i onih koji su na klupi (to sam bio ja). Ali, nekad i taj na klupi može da da odlučujući gol. Bio sam iznenađen kako se dobro osjećam u svemu tome i tako sam ušao u medicinske vode, iako nisam ni ljekar, ni sestra, ni tehničar – kaže proslavljeni rukometaš.

Ubrzo se preselio u Valensiju, firma se razvijala, a Škrbić je odlučio da počne da pomaže i pacijentima u Srbiji.

A šta je to tačno značilo?

Firma Dragana Škrbića se bavi uvozom i distribucijom medicinskih sredstava za ortopediju i neurohirurgiju, kao što su proteze za kolena, za kukove, pločice za prelome, šrafovi, sistemi za operaciju kičme. Pored toga, ulažu u nauku i istraživanje, a u Srbiji dosta rade i spinalnu hirurgiju, odnosno, operacije kičme.

Te teške i komplikovane operacije, sa materijalom i medicinskim sredstvima koje obezbijedi Škrbić, izvode najbolji evropski i svjetski hirurzi, a koje u Beograd, Novi Sad, Kragujevac, dovodi upravo on. Jedan od najčuvenijih hururga, Norberto Ventura, redovni je član Škrbićeve ekipe i upravo on izvodi najteže operacije.

– Vidio sam da se u Srbiji ne rade dovoljno dječja i kompleksna hirurgija, postoji samo nekoliko centara, Banjica, VMA, ali to nije dovoljno da zadovolji potrebe ovdje. Imamo infrastrukturu, odnosno, operacione sale, intenzivnu njegu, opremu, ali se ta hirurgija nije radila jer nije bilo kadrovskog kapaciteta za to. Tako da je naša ideja bila da riješimo problem pacijentima jer ćemo ih operisati u Srbiji, a ne u inostranstvu gdje je to mnogo skuplje. I porodica je komotnija da im se dijete operiše ovdje nego u Barseloni ili Parizu, štedi se i novac budžeta, a ujedno se usavršava naš kadar koji zajedno sa stranim ljekarima podiže svoj nivo i počinju da rade samostalno spinalnu hirurgiju – objašnjava Skrbić.

Za posljednje četiri godine, u Srbiji je na ovakav način operisano 60 djece i odraslih.

– Pacijenti koji su u kolicima, oni imaju neuromuskularne skolioze i za njih, nažalost, nema povratka nazad. Međutim, imali smo slučajeve da dijete ne može da vodi računa samo o sebi, ni u jednom smislu, da mora roditelj da mu podigne glavu da bi mu stavilo kašiku u usta, a poslije operacije to dijete završava srednju školu, dobar je učenik, samostalno je. To je veliki pomak za kvalitet života, ne samo tog djeteta, nego cijele porodice. Ono što je najgore, to je da ukoliko se ne operišu, ta djeca ne ostaju dugo u životu, tako da smo mi od svih tih pacijenata koje smo operisali sigurno spasili nekoliko života – navodi Škrbić.

FOTO: ANTONIO SIMOES/EPA
FOTO: ANTONIO SIMOES/EPA

Prilikom razgora, jasno je da je u posao ušao srcem i da o svim svojim pacijentima brine i nakon operacije.

– Upoznao sam skoro sve pacijente. Kad god su oni dolazili, ja sam bio s njima, prevodio šta treba, učestvovao u dijagnostici, bio u sali mnogo puta, i na kraju ostao u kontaktu sa djecom i roditeljima. Imam kod kuće rakije ni sam ne znam koliko litara, mogao bih da slavim slavu godinu dana svaki dan zato što doktori dobiju poklone od roditelja, a pošto uglavnom dolaze sa ručnim prtljagom, ne mogu to da ponesu, pa ostave meni.

Treba mu samo sekund da razmisli i da odgovori na pitanje da li je veća satisfakcija bila podizati trofeje ili gledati djecu kako se oporavljaju poslije operacije.

– Za mene je sve ovo izazov, i kao čovjeka i kao bivšeg sportistu, reprezentativca koji je igrao, borio se za dres i zastavu i bio ponosan svaki put kad je osvojio medalju. Tako i ovo sad osjećam jer radimo nešto pametno i dobro, i nadam se da će to i dalje da traje. Jeste da je naporno i nije lako organizovati sve, ali je na kraju satisfakcija mnogo velika, pogotovo kad vidiš tu djecu kako vode kvalitetniji život.

Posebno je vezan za jednog pacijenta. Anđelu, sada djevojku, koja završava srednju medicinsku školu, a koju je prvi put upoznao kada je imala 14 godina, i 14 kilograma.

– Sjećam se djevojčice Anđele, koja je imala 14 godina i 14 kilograma kad smo je upoznali. Trebalo je odmah da se operiše. Doktor Ventura je radio sa njom i kad je dostigla zadovoljavajući prag, operisana je i sve je bilo odlično. Prije toga je potpuno zavisila od roditelja. Kad vidim da ta djevojčica sad završava srednju medicinsku školu, da je samostalna, odličan đak, naravno da sam ponosan na ekipu sa kojom radim – iskren je Škrbić.

U operacionoj sali svaka “utakmica” je finalna

– Kao što sam već rekao, medicina ima dosta sličnosti sa sportom, ali ono što je bilo iznenađenje za mene, za razliku od sporta gdje smo imali prijateljske utakmice, pripremne, prvenstvene, pa bi uslijedilo finale, shvatio sam da je u operacionoj sali svaka utakmica finale. Kad vidim sad sve to što smo uradili, kad se čujem sa roditeljima ili kad vidim snimke kako je bilo prije, a kako je sad, to ne može da se poredi sa sportskim rezultatom, ali je u tom rangu – dodaje.

FOTO: ANDREU DALMAU/EPA
FOTO: ANDREU DALMAU/EPA

Iskren je i kada odgovara na pitanje da li se u nekom trenutku uplašio da neće poći po zlu.

– Bilo je situacija gdje je dolazilo do stresova, ali nikad nije došlo do toga da preraste u katastrofu, sve se kontroliše jer ne samo što dovodimo hirurga, mi dovodimo i anesteziolog i neurofiziolog koji prati neurološko pomijeranje kičme. Naučio sam dosta, nekad sam sebe iznenadim. Volim to, sviđa mi se to što mi se bavimo prodajom, ali je veći dio tog posla gdje si ti u sali, u kontaktu sa ljekarima, moraš sebe da usavršavaš. Osjećam se kao dio ekipe. U Španijji su me pustili da budem tu u ekipi i da prisustvujem tako da mi je to zanimljivo, ružno je reći jer se radi o ljudskim telima, ali mi je dosta interesantno.

A pacijenata uvijek ima.

– Pacijenti se stalno pojavljuju. Recimo, u Novom Sadu je bilo zakazano sedam pregleda, a došlo je 22 jer su čuli negdje, pročitali.

Za kraj razgovora imao je i poruku za sve sportiste koji još razmišljaju čime da se bave po završetku karijere.

– Uvijek sam bio svjestan da sportista mora na vrijeme razmišljati čime će se baviti poslije završetka karijere jer ugovori i transferi u rukometu nisu veliki kao u fudbalu ili košarci, pa da taj novac može da se troši do kraja života. I ja sam se pripremao, ali sam konačnim odabirom zanimanja iznenadio i sebe.