Kažete, nismo imali pravo da se miješamo u politički izbor drugog entiteta, naroda i njihove pobjedničke stranke? Recite to Nenadu Nešiću i DNS kome je Bakir Izetbegović direktno birao ministra za ljudska prava i izbjeglice u Savjetu ministara. Ne može Mlađen Božović, može Miloš Lučić. Niko iz Banjaluke nije zucnuo na takav potez, iako je i DNS-ov ministar dio „reprezentacije“ Republike Srpske.
Nebitna su imena; ako branimo princip da nam SDA ne može birati tim, nismo smjeli da pristanemo na Savjet ministara u kome je tada falio jedan ministar i jedan zamjenik iz RS. Da stvar bude još gora, propustili smo priliku da Izetbegoviću nekoliko mjeseci kasnije vratimo istom mjerom. Umjesto da šeretski kažemo “ne može Selmo Cikotić, nađite nekog drugog”, slijepo smo glasali za to da ovaj ratni oficir tzv. Armije RBiH zamijeni Fahrudina Radončića na mjestu ministra bezbjednosti BiH. Na isti način ćemo prihvatiti da nam Osmica ponovo bude šef obavještajne službe, iako nema fakultet, progutaćemo i brojne druge žabe zarad nekoliko funkcija.
U redu, ali nemojte se onda iščuđavati kako „nema spoljne politike BiH, već postoji samo spoljna politika koju provodi SDA putev svojih ljudi i aktuelnog ministra Bisere Turković“. Na isti način postojala je samo spoljna politika SDP pod plaštom BiH, u vrijeme kada je ministar bio Zlatko Lagumdžija.
Isti slučaj je bio i s drugim ministrima koji nikada nisu željeli ili nisu mogli da provode politiku cijele BiH, jer ona i ne postoji. Sva tri naroda, ili bar njihovi lideri, imaju različite spoljnopolitičke ciljeve, a ono što kobajagi piše u Strategiji spoljne politike više se niko i ne sjeća.
Ostaje im jedino da provode politiku svoje partije, u najboljem slučaju da lobiraju za svoj narod (mada je to od njih suviše očekivati), da u DKP mreži zapošljavaju partijske drugove, guraju prst u oko susjednim ili nekim drugim državama. Ukratko, svi bi na Biserinom mjestu bili Bisera. Pitanje je samo koga ćemo da pustimo na njeno mjesto.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu