Pa da krenemo redom.
Gig je, prema Platonu, bio pastir kod kralja Kandeula. Čuvajući stado, jednom je zašao u pećinu za nemirnim šilježetom i u njenoj dubini pronašao prsten na ruci mrtva čovjeka. Prsten je, kako govori mit, bio neobične izrade crni kamen s urezanim okom. Gig ga je stavio na prst i krenuo za svojim stadom. Pastiri su se začudili kada su vidjeli da njegovo stado ide samo do obora, i kada im je prišao, Gig slučajno okrene prsten na ruci i postane vidljiv.
Gig je shvatio da posjeduje prsten sa čarobnim moćima i nikome nije otkrivao tajnu. Naime, kada se prsten okrene prema dlanu, tj. ono oko, Gig je nevidljiv, a kada ga okrene onako kako se prsten i nosi, postane vidljiv. Gig je pomoću prstena razotkrivao mnoge nepravde, sprečavao zlikovce u njihovim namjerama, pomogao nevoljnicima, i nikada nije zloupotrijebio njegovu moć. Dobrota kojom je odisalo njegovo biće odvela ga je u besmrtnost.
Кad zađem u pećinu komentara objavljenih s lažnih profila, sjetim se Giga i moći koja proizilazi iz mogućnosti biti nevidljiv. U tim maglinama nevidljivosti, zloćudnosti, koje ima razne uzroke i oblike ispoljavanja, počnu da bujaju kao korov. Osnažene tamom i opravdavane sintagmom našeg doba: “imam lični stav!”, mnoge nesuvislosti i frustracije vrše osvetu smrtnom rukom. Ne možemo se zasititi tih kovitlaca, te čarobni prsten, elektronski mozak, okrećemo i protiv samih sebe, hraneći se zagojaćenim plodovima. Osjetimo, i na koži, i pod nepcem da je slomljeno u paramparčad – “ne čini drugima ono što ne želiš da oni čine tebi”.
Кad-tad presretne nas pitanje, iz koje oblasti ili kog sistema da uzmemo sokove koji bi nas očvrsnuli u potrebi da razlikujemo vlastitu rasplinutost od usredsrećenosti, vlastitu dobrotu od lukavih igara. Svako doba ima određena moralna načela, koja pokušavaju objasniti šta je dobro, a šta zlo, ali opšti moral gotovo da ne postoji; ne možemo ga naći u institucijama koje su bitne u oblikovanju naše naravi. One su od postanka nakrnjene, kao Glišićeva glava šećera. Dostojevski je postavio moralno pitanje kao test svakoj generaciji: “Ako je Napoleon ubio milion ljudi zašto je heroj u istorijskim čitankama”!? Uprkos mnogim moralnim sistemima i učiteljima, čovjek ne može sa sigurnošću da kaže šta je ispravno, a šta pogrešno, jer se moralne vrijednosti mijenjaju.
Upoznajući mnogo mladih osoba i kolega, uvjerila sam se da postoje ljudi koji uopšte nemaju osjećaj dobra i zla. Umjesto moralnog oni imaju samo uigranu predstavu o korisnom i nekorisnom, prijatnom i neprijatnom; ima i onih koji imaju naznake tog osjećanja, ali pojave našeg doba su je razglabavile i načinile smetnjom.
Moralne vrijednosti antičkog čovjeka su bile drugačije nego naše, no divimo se Gigu i danas, jer je moralno osjećanje u bilo kom vremenu isto. Ukoliko neko nema tog moralnog osjećanja, Gigov prsten postaje mač, jer nema savjesti. Savjest je stanje u kojem ništa ne možemo sakriti od sebe, ali znamo da ona može da bude zaspala i zatrpana u nama. Ako je savjest sposobnost koju možemo njegovati i probuditi, onda je to žila kucavica obrazovnog sistema. Prvo da djecu učimo samopouzdanju, ljubavi prema svim ljudima i milosrđu koje nije hvalisavost. Sve preoblike školskih sistema su okrenute merkantilnosti, a ne razvijanju latentnih kapaciteta u pojedincu na ravnomjeran način. Na ovaj način bi posebne sklonosti došle do svog punog izražaja, a iz škola i fakulteta bi izlazili intelektualno i moralno slobodni ljudi, bez predrasuda , i iznad svega nesebični, a ne ljudi koji uvijek slijede autoritete.
Onda bi bilo nebitno na koju stranu okrećemo prsten, jer naše djela idu mimo straha i pohlepe, u čudesni prostor dobrote. Dobrote koja ima jezik memorije duše.
(Slavica Malić, profesorka u banjalučkoj Gimnaziji)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu