To je bila namještena scena – rekle su bliznakinje prošle nedjelje za izraelski list Harec.
Uprkos svemu, snimak je veoma značajan i reflektuje sudbinu dvije jevrejske bliznakinje koje su preživjele užasne eksperimente koje je na njima sprovodio sadistički nacistički lekar Jozef Mengele. Na snimku se nalazi i majka bliznakinja Mirijam Rejčel, koja je tada imala 28 godina. Ona je takođe preživjela. Lea i Jehudit kažu da su preživjele zahvaljujući svojoj majci.
– Žive smo samo zbog nje. Ona nam je češljala kosu, kupala nas u snijegu i šunjala se u našu baraku da nam donese hljeb – priča Jehudit (82).
Jednom prilikom, dok je Mengele sprovodio eksperiment nad bliznakinjama, majka je upala u baraku i molila ga da prestane. Za kaznu su joj dali injekciju zbog koje je bila u nesvijesti dvije nedjelje.
– Ona je naš heroj. Veoma su rijetki slučajevi da su oba blizanca preživjela logor i eksperimente – kaže Lea
Jehudit i Lea su rođene 1937. u mjestu Šimleu Silvaniej u Transilvaniji. Grad je 1940-tih pripojen Mađarskoj. Otac bliznakinja Cvi je 1942. prebačen u jedinicu za prinudni rad, a u maju 1944 Jehudit i Lea su sa majkom premještene u geto u Šimleu Silvanieju. Kasnije istog mjeseca prebačene su u Aušvic. Od svih članova porodice koji su završili u Aušvicu samo su one i majka preživjele. Bile su identične bliznakinje pa ih je Mengele zato odabrao za svoje ozloglašene eksperimente.
– Čim su nas smjestili u blok za blizance saznale smo da Mengele dođe s vremena na vrijeme i izabere blizance nad kojima želi da eksperimentiše. Bile smo male djevojčice i gledale smo na njega kao na nekog ko je snažan i ima autoritet, nekog ko odlučuje ko će živjeti, a ko umrijeti – priča Lea.
Najveći strah sestara je bio da se jedna od njih jednog dana neće vratiti živa sa eksperimenta.
– Vidjele smo da se većina blizanaca ne vraća zajedno – kaže Jehudit.
Čak i danas, 75 godina kasnije, njih dvije ne žele da razgovaraju o eksperimentima kojima su bile podvrgnute u Mengeleovom bloku. Ali Leina unuka Šani Levani otkrila je neke detalje.
– Mengele je imao određenu dozu naklonosti prema njima. Zvao ih je lijepe Čengeri bliznakinje i obraćao im se imenom umjesto brojem. Jednom ih je pomjerio na početak kolone kad su se svi poređali za obrok, jer su one bile ljubazne i pristojne i nisu znale da se guraju – priča Šani.
Jehudit i Lea kažu da im je nakon oslobađanja trebalo dugo vremena da shvate da su slobodne.
– Kao djevojčice nismo se osjećale slobodnima. Možda smo dobile više hrane, ali i dalje nismo imale dom. Bile smo zauzete ponovnim građenjem naših života – ističe Lea.
Pravi osjećaj slobode dogodio se tek 15 godina kasnije, kad su sa oba preživjela roditelja preselile u Izrael.
– Odjednom smo bile slobodne, niko nas nije gonio. Niko nas više nije pitao šta to radimo – kažu bliznakinje.
Čak 70 članova njihove šire porodice ubijeno je u holokaustu, uključujući baku i djeda.
– Kao djevojčica uvijek sam htjela da nekog zovem bakom ili djedom, ali nije bilo nikog da ga tako zovem. To je tužno. S druge strane, podigla sam porodicu i uživam u svojoj lijepoj zemlji i njenim postignućima. Pobijedila sam – kaže Jehudit.
Leina kćerka Šani studira medicinu i tu je otkrila posebno značenje u odnosu na patnje koje je proživjela.
– Morala sam proći kroz proces, zapitati se kakav ljekar želim da budem i kojim ću se etičkim principima rukovoditi kad tretiram svoje pacijente. Nadam se da neću samo slijediti pravila, već da ću uspeti da vidim ljudsko biće iza pacijenta – ističe ona.
Uprkos tome što je prošlo mnogo godina od oslobođenja iz Aušvica, bliznakinje Čengeri su i dalje nervozne kad idu na pregled kod ljekara.
– Idemo što je manje moguće jer smo i dalje u strahu od eksperimenata koja su nad nama sprovodili kad smo bile djevojčice – navodi Lea.
Jehudit dodaje da je zlostavljanje od strane nacističkog ljekara ostalo zakopano u njihovoj podsvijesti mnogo godina kasnije.
– Oklijevamo čak i na putu do ljekara. To je grozan strah. Čak je i test krvi noćna mora. I dalje vidimo ljekare kao prijetnju, kao bezosjećajne, okrutne osobe. Do današnjeg dana kad upoznajem novog ljekara prvo mu objasnim da sam ja drugačiji pacijent – kaže ona.
Lea je inače udata za veterinara, a Jehudit za zubara. Bliznakinje su željele da studiraju stomatologiju, ali prije nego što su otišle za Izrael to nije bilo lako u postratnoj, komunističkoj Rumuniji. Jehudit je na kraju postala zubni asistent svom mužu i sinu.
– Veoma je važno da ljekar zna da je i pacijent ljudsko biće, sa dušom, osjećanjima, sumnjama i strahovima – ističe ona.
Dr Metju Foks sa Univerziteta Ben-Gurion, kaže da je Mengele samo vrh ledenog brijega kad je riječ o nacističkim lekarima. Mengele je bio u prvom planu, ali je mobilizovan skoro čitav medicinski sistem da se sprovode holokaust.
– Većina ljudi to ne zna, ali Mengele je sprovodio svoje jezive eksperimente u Aušvicu u okviru svog post-doktorskog rada, pod vođstvom svjetski poznatog stručnjaka za genetiku u Berlinu. Primio je stipendiju od prestižne istraživačke fondacije – ističe Foks.
On je podsjetio da su prvi ljudi koji su počinili sistematska ubistva u nacističkoj Njemačkoj takođe bili ljekari, dodajući da su ljekari i sestre ubili desetine hiljada pacijenata sa fizičkim ili mentalnim smetnjama – a mnogi od njih su bili Nijemci. To je bio dio programa eutanazije T4, koji je sprovođen od 1939-1941.
– Cilj programa je bio da se nacistička Njemačka riješi bolesnih i nemoćnih. Prve gasne komore instalirane su u nekoliko bolnica gdje su gasom ubijali njemačke pacijente, prije nego što su komore postavljene u logore, kad je počeo holokaust – naveo je Foks, dodajući da nisu samo pojedinačni lekari poput Mengelea bili umiješani u takve zločine, već čitav medicinski sistem – akademski krug, udruženja, istraživački instituti.
(Blic, Haaretz.com)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu