Sudbine

Bojan je prešao trnovit put da bi sa 22 godine bio SVOJ GAZDA: Za mene noćni provod NIJE POSTOJAO

Cijela družina uveče u provod, a on još u radionici. I ne pomišlja kad će kući, čeka ga posla preko glave.

Bojan je prešao trnovit put da bi sa 22 godine bio SVOJ GAZDA: Za mene noćni provod NIJE POSTOJAO
FOTO: MILOŠ CVETKOVIĆ / RAS SRBIJA

 Rano ujutru svi iz grada pijani i raspjevani, a on nerasanjen na posao. Gdje je noćas stao, ode da nastavim, piše Blic.

Tako nekad biješe kad je Bojan Vujičić, taze punoljetan, radio kao šegrt u vulkanizerskoj radnji u rodnom Sevojnu i kad je kopao i rukama i nogama da pošteno zaradi i uštedi. Onda kad se, poučen nelakim životom u roditeljskom domu, i naučen da poštuje stečen dinar, odricao mnogih tinejdžerskih zadovoljstava, da bi nekad bio svoj na svome. Eto ga danas, vlasnik je vulkanizerske radnje i auto-perionice u Užicu.

Priča o Bojanu je priča o mladiću koji je krenuo od nule i krvavim radim postao svoj gazda. Danas su mu 22.

– Nisam odrastao u najboljim uslovima. Roditelji su mi radili kao pijačni trgovci i podizali mene i sestru. Više se u našoj kući nemalo nego što se imalo. Kasnije, kad se otac zaposlio na užičkoj deponiji, stvari su krenule nabolje. Da li zbog nepravdi kojih sam se nagledao kao klinac, maštao sam da postanem policajac. To je bila i majčina želja – priča Radojičić dok stavlja zimske gume na automobil mušterije.

Otac i majka, kaže, nikada ga nisu tjerali da radi. Samo su mu pričali da u životu treba biti pošten i vrijedan, ne bježati ni od jednog posla. Rad i trud će se, govorili su mu, jednom isplatiti.

Završio je za mašinistu, da bi poslje srednje škole pokušao da ispuni svoj i majčin san. Konkurisao je u policiji, ali nije primljen. Nemajući kud, jer posao u struci nije mogao da nađe, otišao je na zanat kod jednog vulkanizera.

– Četiri godine sam radio kod njega i naučio posao. Često od ujutro u osam do uveče u devet. Mada hvaljen od gazde i klijenata kao dobar majstor nisam sebe vidio kao tuđeg radnika. Htio sam svoju radnju, moje ime na njoj – kaže ovaj mladić.

Put do nje bio je trnovit. Niodakle nije imao vjetra da mu dune u leđa i pogura ga da samostalno krene u biznis. Oslanjao se na onaj dinar što je zarađivao kod gazde, trošio samo za najosnovnije, ono ostalo ostavljao u stranu.

– Za mene noćni provod nije postojao. Markirana odjeća i patike takođe. Nije da nisam patio za kafićima, diskotekom, da se obučem kao svi drugi, ali sam znao šta mi je najpreče. Dođe ljeto, svi odoše na more, ja ni na bazen. Zima, svi na skijanje, ja na posao, jedva čekajući da ostanem prekovremeno jer ću više zaraditi. Mnogi moji kupiše kola, a ja – autobusom. I taksi mi je često bio skup. Oko mene svi su imali pametne telefone sa svakojakim čudima, a ja najobičniji – sjeća se Bojan Vujičić ne tako davnih godina.

Kad procijeni da u slamarici biješe dovoljno novca da se osamostali i pozdravi sa gazdom, iznajmi prostor u Nemanjinoj ulici u Užicu za auto-perionicu. Neko vrijeme je samo prao automobile, a onda, naviknut da radi mnogo više, željan da prazan hod popuni zanatom koji je imao u rukama, otišao je iz zemlje.

– Tri mjeseca sam radio u Makedoniji kao montažer namještaja, a onda se vratio kući i od zarađenog novca kupio vulkanizersku opremu – priča on.

Sad Bojan malo pere automobile, malo krpi, balansira, mijenja gume. Sam. Sa izuzetkom onih dana kada otac dođe da mu pomogne. Od jutra do kasno uveče. Prije neku noć je do pola tri ostao na poslu da bi održao datu riječ mušterijama.

Nije da danas Bojan ima mnogo, ali ima dovoljno da priušti normalan život, sve ono za čim je nekada patio, da planira ženidbu.

Utorak ujutro, Bojan je tek stigao na posao, ali ne i da popije kafu, a pred njegovom radnjom već četiri automobila.

– Majstore, može li dubinsko pranje i sve redno? Kad mogu da računam na uslugu? – pita vlasnik petih kola koja tek pristiže i broji red ispred sebe.

Bojan se sabira.

– Dva pranja, dvije zamjene guma… Dođi u podne – odgovara majstor.

-Da nije rano? Sam si, a prije mene imaš još posla. Znam ja vas, majstore, kažete jedno, a ono bude drugo – primjećuje mušterija.

– Samo ti dođi, prije ću ja nego ti – odgovori Bojan, zabavljen dizalicom oko zadnjeg lijevog točka.

Mnogi ne znaju kako je to nemati u životu

– Među mušterijama ima i maminih i tatinih sinova koje je sve u životu dočekalo na gotovo. Dođu da operu bijesna kola, a onda, nigde ne žureći, sa planom da dan potroše u perionici i dokonisanju, zovu me na piće. Ne razumiju kad kažem: “Hvala, ne mogu, imam posla”. Ništa ja nemam protiv toga što je njima sve palo s neba i zavidim im što se nisu mučili, ali ne razumijem kako provode dane ispijajući kafe i grickajući kašičice. Da imam vremena, a oni sluha, ispričao bih im šta znači nemati u životu. I ne krivim njih, nego njihove roditelje koji su ih držali pod staklenim zvonom – bez dlake na jeziku je Bojan.

Taman kao i ove što imaju, a ništa sami nisu stekli, ne razumije ni one što nemaju, a neće da rade. One što besciljno gluvare užičkim ulicama čekajući očevu penziju da bi imali za pivo i cigare.

– Priča da nema posla, da su plate male kod mene ne pije vodu. Ko hoće da radi i da zaradi, samo treba da savije grbaču – direktan je.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije