Pjevačica Zorana Pavić otvorila je dušu u emisiji “Na terapiji sa Slavicom Đukić Dejanović” te se na samom početku rasplakala prisjećajući se svog djetinjstva koje je provela na salašu kod bake i deke.
– Djetinjstvo sam provela kod bake i deke na salašu. Moja majka Olga i moj nažalost pokojni otac Tomislav su živjeli i radili u Beogradu i ja sam se u Beograd preselila tek kada sam krenula u školu, a krenula sam sa šest godina, nešto kao ranije. To moje djetinjstvo nekako najviše vezujem za baku Ljubicu Bjelogrlić i deku Milana Bjelogrlića. Ja sam bila ušuškana od strane ta dva divna čovjeka na tom salašu. Inače, moj djed Milan Bjelogrlić je umro u stotoj godini, što ne mislim da je baš neka sreća zato što je sahranio tri svoja sina i svoju suprugu sa kojom je cijeli život bio. Znali su koliko volim životinje i s obzirom na to da su moji baka i deka bili veoma vrijedni ljudi oni su odlazili i radili… konji, krave, sve što podrazumijeva jedan salaš, a meni kada macu puste u kuću Zorana je bila srećna. Sigurna sam da sam se rodila sa jednom velikom ljubavlju kada su u pitanju životinje, oni su to prepoznali i tako je maca rješavala tu neku vrstu usamljenosti – istakla je pjevačica prisjećajući se lijepih trenutaka koji je vezuju za najraniji period života.
Međutim i ti lijepi trenuci bili su protkani tugom jer je pjevačica veoma često morala da se suoči sa odlaskom roditelja što joj je teško padalo i na nju i dan danas ostavilo veliki trag.
– E, sad ono što je važno Slavice i za vašu profesiju to je da kada su mi mama i tata dolazili iz Beograda i ostali tu vikend i onda odlazili to mi je tako jedna tuga za cijeli život. Ti odlasci, ti rastanci, to mi je ostalo zauvijek jer mi je baka govorila. Kasnije su mi se roditelji i razveli pa je dolazila mama, pa je dolazio tata… I ona mi je rekla jednom kada je odlazila onako niz put: “Nemoj da plačeš Zorana to će mami veoma teško da padne”, i onda sam ja odlazila u jednu pajtu, oni koji znaju vojvodinu, znaju kako to izgleda i ja sam plakala u toj pajti – rekla je pjevačica Zorana Pavić kojoj su u tom trenutku suze navrle na oči i nastavila:
– I ja uopšte ne znam ni da li sam dovoljno suza ni tu potoršila zato što dan danas rastanke jako teško podnosim.
Na konstataciju profesorke Slavice Đukić Dejanović da je malo ljudi koji umiju da budu sami i da ponekada biraju prijatelje i da je ponekada maca, a ponekada muzika ono pravo društvo koje ispunjava prostor u kom su te napomenula Zorani da je pokazala da to umije i da je to jedna vrsta životne umjetnosti, pjevačica je rekla:
– Čini mi se da me život pripremio baš za to, jer sam dobar dio života sama. Tu je porodica, moji prijatelji, ali jedan dobar dio života živim sama i vjerovatno me život pripremio na to. Ta maca, ja dan danas imam mačku i cijeli život imam neku životinjicu koja živi sa mnom. Ta pripremljenost na to da živiš sam je od djetinjstva, vjerovatno me Bog pripremao na to – rekla je ona.
Za razliku od ranog djetinjstva, školskih dana se pjevačica Zorana Pavić prisjeća sa osmjehom na licu, piše Blic.
– To je bilo sve simpatično. Moram priznati i dan danas sam sa u kontaktu sa mojom prvom učiteljicom Agicom. Ono na čemu sam zahvalna svojim roditeljima, posebno majci ona je tako koja je više povukla, a to je da smo te rođendane, i meni sestri je priuštila da cijelo odjeljenje bude tu i to je nešto što nikada neću zaboraviti. I nije gužva, zato što smo se svi voljeli. I eto to pamtim, to zajedništvo i da smo se radovali što smo svi zajedno, to je majka nekako gradila i ugradila u nas – istakla je pjevačica.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu