Banjalučani su imali pet bodova više u odnosu na drugoplasirani Željezničar čiji su gosti bili na današnji datum, 22. maja, u pretposljednjem kolu te sezone. A da ne bi morali da strijepe u zadnjoj rundi protiv trebinjskog Leotara pobrinuo se Milan Stupar, koji je u 64. minutu prošao po desnoj strani, ušao u šesnaesterac, prevario defanzivce plavih i zaobišao golmana Ibrahim Šehića, te zatresao mrežu.
Za fudbalera nema ljepšeg osjećaja od onoga kada postigne gol za trofej, u mom slučaju za titulu šampiona. Odigrali smo veoma dobro taj susert, a meni se otvorilo u tom 64. minutu i postao sam junak. Rado se sjećam tog momenta, ali i cjelokupne sezone. Sa Željezničarom smo tih godina vodili velike borbe, imali su tada reprezentativne igrače, Ibrahima Šehića, Edina Višću i da ne nabrajam dalje, ali smo i mi posjedovali ogroman kvalitet. Pored toga atmosfera u svlačionici je bila sjajna, kao i međuljudski odnosi, a sve to nam je na kraju donijelo titulu. Ne bih da potcjenjuem bilo koga, ali teško da će se uskoro nešto slično ponoviti. Volio bih to, jer Borac zaslužuje da se konstantno bori za Evropu i trofeje, ali smo tada imali neku posebnu hemiju. Svi su zajedno disali za klub, od igrača i stručnog štaba, preko zaposlenih ljudi i rukovodstva do navijača – počeo je priču Stupar, te dodao:
– Po prvi put se tada desilo da publika na Grbavici ustane i aplaudira igračima Borca, a kasnije su stajali na ulicama i aplaudirali kada smo prolazili autobusom. Fenomenalan osjećaj je to bio, zaista. Igrali smo kasnije kvalifikacije za Ligu šampiona, te dvije utakmice protiv izraelskog Makabija iz Haife sigurno su nešto najveće u istoriji kluba.
Šest dana poslije duela na Grbavici Borac je protiv Leotara u Banjaluci odigrao 2:2, taj meč nije imao rezultatsku važnost, a nakon njega uslijedilo je veliko slavlje.
– Proslavili smo titulu odmah po povratku iz Sarajeva u Banjaluku, a onda smo imali i sjajan doček na glavnom trgu poslije duela sa Leotarom. I to je bio pokazatelj koliko je grad tada disao za Borac. Nažalost, nisam u stalnom kontaktu sa saigračima iz te generacije, ali se ponekad čujem sa nekoliko njih i obavezno se sjetimo tih godina i zajedničkih uspjeha – ističe nekadašnji desni bek crveno-plavih.
Nažalost, on je kao i još nekoliko bivših igrača, doživio i ružne trenutke u klubu. Dugovalo mu se, a jedno vrijeme bio je i odstranjen iz ekipe, te je morao samostalno da trenira.
– Neke stvari nisam zaslužio, ne samo ja već i nekoliko drugih igrača, ali to je prošlost, na nju ne želim da se vraćam, tvrdi Stupar.
Heroj Banjalučana iz 2011. danas radi u jednom banjalučkom supermarketu, a sa 40 godina i dalje je fudbalski aktivan. Igra za ekipu Laminaca, koja se takmiči u četvrtom rangu Republike Srpske.
– Poslije odlaska iz Borca igrao sam za klubove u nižim rangovima, a još uvijek me, hvala Bogu, služi zdravlje, u kondiciji sam i aktivan sam ako se odlazak na utakmicu i po želji na trening može tako nazvati. Šalu na stranu, osjećam se dobro kada sam na terenu i igraću dok bude tako – završio je Stupar.
Predvidio Tošićev odlazak u Mančester Junajted
U razgovoru za naš portal Milan Stupar se prisjetio zanimljivog detalja vezanog za vrijeme kada je bio član ekipe Banata iz Zrenjanina.
– U Banatu cimer mi je bio Zoran Bambi Tošić. Kada je došao u naš tim odmah se vidjelo da će biti vrhunski igrač, nisi očima mogao da pohvataš njegove noge kada krene u dribling i pravi bicikl. Jednom smo pričali u sobi i rekao sam mu da će zaigrati za Mančester Junajted. Ne znam zašto sam spomenuo baš taj klub, a onda je Bambi otišao u Partizan i kasnije u tim sa “Old Traforda”. Eto, bio sam vidovit tada, možda bih mogao da se bavim proricanjem sudbine – kroz smijeh kaže Stupar.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu