Naravno, protivnici jednog i drugog to nisu željeli da vide, nego su nastavili po starom folkloru u kome se, poput refrena, ponavlja uvijek isto: mi smo isključivo žrtve, što znači da oni mogu da budu samo zločinci, a to implicira da nemamo o čemu da pričamo, ni da se sastajemo. Osim toga, „Oluja“ i Grubori nisu isto.
Očekivano. Potez Srbina u ulozi potpredsjednika Vlade Hrvatske, kao i uzvratni gest hrvatskog predsjednika, koji je prvi zvaničnik te zemlje koji se javno poklonio na srpskom stratištu, neće i ne mogu preko noći da riješe sve probleme između Srba i Hrvata. To su tek male bistre kapi u rijeci zamućenoj krvlju, blatom i gorivom mržnje koje gori od Jasenovca do danas.
Na leđa ove dvojice političara ne treba stavljati dodatni teret nerealnih očekivanja, jer su ga oni već stavili sami sebi, pristajući da budu prvi koji će pokušati da razbiju debeli zid nerazumijevanja, nekažnjenih zločina, krivice i nakaradnih političkih dogmi i ideologija između njihova dva naroda. Zbog toga će sigurno obojica da plate političku cijenu već na sljedećim izborima, jer su se osilili da se poklone i tuđim žrtava, pa čak i da oskrnave zvanične verzije rata koje postoje u Hrvatskoj, ali i u Srbiji.
Međutim, nije Milošević otišao u Knin da slavi progon vlastitog naroda, nego da povampirene ustaše u Hrvatskoj pogleda u lice i kaže im da nisu uspjeli u namjeri da u „lijepoj njihovoj“ nema više Srba. Kao Srbin koji zna kako je živjeti u Hrvatskoj, otišao je da makar za promil podigne razumijevanje među narodima, kako se njegovim potomcima ne bi ponovila sudbina Srba iz Republike Srpske Krajine. Nije sigurno da će u tome uspjeti.
Nije Zoran Milanović došao u Grubore da se odrekne „Oluje“, niti da Srbe vrati na mjesto koje su u Hrvatskoj imali 1991. Nismo sigurni da li je njegov dolazak bio isforsiran namjerom da pokuša da popravi sve lošiji imidž radikalizovane Hrvatske, ili je lično osjetio potrebu da bude predsjednik svih građana, i to na mjestu gdje nema onoliko kamera kao što ih je bilo u Kninu. Ali, moramo da cijenimo činjenicu da je sam priznao da akcije hrvatske vojske i policije nisu bile potpuno čiste, da su Srbi bili žrtve u Hrvatskoj i da nakon ovoga više ništa neće biti isto. Sve uz pitanje „u ime koje proklete pravde djeluju ljudi koji su mogli ubiti nevine civile“!?
Odgovor na to pitanje ne očekujemo od Milanovića, nego od hrvatskog pravosuđa. Tačno se zna ko je, kada i gdje ubijao srpske civile, kao što se zna i zbog čega nije osuđen. Nije, jer u hrvatskom državnom sistemu i dalje prećutno važi ideologija iz devedesetih, a ona ne dozvoljava da se preispituje išta što je nastalo pod Franjom Tuđmanom.
Od Milanovića tražimo nešto drugo – da kao predsjednik svaki, ali baš svaki dan stvara političku klimu u zemlji u kojoj će biti sve manje onih koji po Vukovaru, Splitu i Zagrebu biju Srbe, uzvikuju „Srbe na vrbe“ i šaraju svaki automobil s beogradskim tablicama. Da se postara da Srbi dobiju imovinu nazad, da se protjerani vrate u državu u kojoj će da budu ravnopravni građani. Tek tada ima smisla da recituje Šantićeve riječi „ostajte ovdje“.
Ništa manje, od Miloševića očekujemo da nastavi da tjera Hrvatsku da se suočava s vlastitim zločinima, ali i da nastavlja otklon od katastrofalne srpske politike koja je prvo odbila mirovni plan „Z-4“, koji je Srbima garantovao državu u Hrvatskoj, a potom digla ruke od njih u koloni „Oluje“. Ta politika i danas bi da upravlja svim Srbima gdje god žive, a svako ko ne posluša prođe kao bos po trnju.
Šta je alternativa potezima ove dvojice političara? Da nastavimo kao do sada, zatvoreni svako u svoje stakleno zvono, puni mržnje, laži, želje za osvetom, do nekog idućeg zločina? Ili da krenemo stopama Borisa i Zorana, pa dokle stignemo? Na nama je.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu